Igraj tu igru. Još više ugrozi svoj rad. Ne budi glavna ličnost. Traži suprotstavljanje. Ali budi bez namjera. Izbjegavaj zadnje misli. Ne prećutkuj ništa. Budi mek i jak. Budi lukav, upuštaj se u sve, preziri pobjedu. Ne posmatraj, ne ispituj, pribrano budi spreman za znake. Budi osjetljiv. Pokaži svoje oči, mahni drugima da pođu u dubinu, brini se o prostoru i posmatraj svakog u njegovoj sopstvenoj slici. Odlučuj samo s oduševljenjem. Prije svega imaj vremena i idi zaobilaznim putevima. Dopusti da te nešto odvuče na drugu stranu. Budi tako reći na godišnjem odmoru. Ne prečuj nijedno drvo i nijednu vodu. Svraćaj tamo gdje ti je po volji, i uživaj u suncu. Zaboravi svoje pripadnike, osnažuj nepoznate, saginji se za sporednim stvarima, sklanjaj se u ljudske praznine, neka te bude baš briga za dramu sudbina, preziri nesreću, ismij nesporazum. Kreći se u svojim sopstvenim bojama sve dok ne budeš u pravu i dok šuštanje lišća ne postane muzika…

.

PETER HANDKE

BILJEŠKA O ANDRIĆEVOJ PRIČI „MOST NA ŽEPI“

.

Mostovi i Andrić su priča bez kraja. Bilo ih je mnogo, ispred i iza njega. Kao pali Anđeli su sijali na mjesečini i grleći spajali živote razdvojenog grada. Ti mostovi su sad oživljavali, propinjali se kao nabujala i podivljala rijeka ispod njih i stresajući sa sebe mjesečinu pjevušili, plesali, kružili i lebdili. Prolazili su kroz naše snove i javu, vidljivi i nevidljivi, u svojoj ponoćnoj obijesti, u tajanstvenom htijenju da ne spajaju samo obale i da ne služe samo stopama čovjeka. To nisu snovi niti priviđenja nego stvarnost koja traje stoljećima i blista u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Jer šta je priča o Mostu, ako ne Most unutar jezika, jedno paralelno umjetničko djelo klesarskom zanatu. Baš kao što se taj klesar Mosta unutar jezika napominje na kraju povijesti o Mostu na Žepi, tako se i unutar te povijesti mnogo pripovijeda i o samome neimaru toga mosta, budući da između pisca povijesti i graditelja mosta postoji doslovna i simbolička veza. Ovaj moj kratki tekst nema ambiciju da razotkrije magiju čarobnog stvaranja Ive Andrića, tog velikog Vezira naše literature. Ali , ako postoji neka tajna veza pisca i graditelja mosta onda je njihovo izvorište u davnim slikama iz djetinjstva. Ta sjećanja iz djetinjstva nisu brčkanja u nekoj plitkoj barici poslije kiše nego su duboka kao bunar. Svoju pripovjetku Andrić završava ovim riječima: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na zamisao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jedno veče kad se vraćao iz planine i umoran, sjeo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli ljetni dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, osjeti da je još topal od dnevne žege. Čovjek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vjetar. Prijatan i čudan je bio dodir toplog, klesarskog kamena. Odmah se sporazumješe. Tada je odlučio da mu napiše istoriju“.

Spustio sam knjigu na sto kao što Emir Kusturica, sa olakšanjem, spušta nakon svirke, svoju bas gitaru i pomislih jesu li ovaj dječak-budući Nobelovac i graditelj mosta Vezir Jusuf koji je sa devet godina odveden iz Žepe, jedna te ista osoba? Da li možda i mi sami živimo, odnosno ponavljamo, živote nekih osoba koji su nekad davno već jednom ispisali svoju životnu priču i onda napustili pozornicu?

Most je sagrađen i ostavljen bez natpisa, zašto?

Puno su važniji osjećaji iz kojih se rodila Ideja o gradnji mosta nego natpisi na mostu.Tako se u povijesti Mosta na Žepi pripovijeda o jednom mladom carigradskom mualimu, koji je bio rodom iz Bosne, a koji je osmislio natpis koji bi se trebao urezati u most: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i dika Jusufova na oba sveta.“ Samim ovim natpisom most dobija i izvjesne simboličke konotacije. Međutim Jusuf, kojega prate sjene zatvorskog života, i koji sluti svoju smrt, odbija da stavi bilo kakav natpis na most. U jednom svom tekstu Meša Selimović piše: U „Mostu na Žepi“, jednoj od najljepših pripovjedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo jeste, „hair i ljepota“, samo sebe najbolje objašnjava, samo sobom najpotpunije govori o sebi.

Na ovom Svijetu je izgrađeno mnogo mostova, koji su mnogo veći i značajniji nego taj most u jednom zabačenom selu u Bosni, na rubu velike Imperije, koja je ovladala tim prostorom. Međutim, jedini most koji čovjek ne može da izgradi jeste most sa drugim Svijetom, onim koji možda egzistira negdje drugo u dubinama svemira, i s kojim je naša spona možda Bog, a možda i ne. U priči Most na Žepi je zapisano sljedeće, odnosno tom rečenicom je možda na najbolji način opisan most: „Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i stali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.“ Čovjek je ovaj Svijet podijelo na zone okružene zidovima ili bodljikavom žicom, dok su mostovi koje gradi samo jedan granični punkt prepun tenzije. Oko svakog mosta se koncetrira i tenzija, jer je most granični topos, a tenzija je uvijek prisutna na granici. Takav je i Most na Žepi – jedan od onih prokletih graničnih toposa, koji u sebi sadrži ogroman simbolički potencijal, pa tako i onaj najširi – koji se tiče ustroja vasione, izvan ovog našeg Svijeta sabijenog u sferu vazduha koji ga prstenasto rubi, a kojeg ljudi udišu, i izvan kojeg ne mogu da istupe, jer ograničava njihove mogućnosti. Ta granica prolazi i kroz priču, baš kao što jedan takav granični topos protkiva Andrićevu priču Most na Žepi. Ona je svojevrsni jezički pečat mostu, kojega je klesao vrijedni neimar čekajući čas svoje smrti, i provodeći svoje dane u želji da premosti tu granicu između dva svijeta.

U Andrićevom eseju o Goji napisana je sljedeća misao: „ jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklevanja čovjek ga je okrstio -Poslednja vožnja-, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“.

Umjetnost je most duše prema vani, ali taj prostor kojeg jezik doseže je ograničen poljima bez granica. Kako je onda moguće čeznuti za cjelinom, a biti sužanj ograničenosti? Čak i kad prokrčimo put kroz najgušću mrežu simbola, nakon koje očekujemo da pronađemo beskrajnu ravnicu, širok vidik sveobuhvatne istine, mi samo dospijevamo u jedan novi zatvoreni sistem, u jednu novu šumu simbola, koje je potrebno dešifrirati, ali taj proces nam ponovo ne donosi konačno suočavanje sa Cjelinom.

Uvijek prisutna potreba da se spoji granica između „ovog i onog“ svijeta porodila je onu najdublju praiskonsku čežnju za gradnjom mostova.

Ona mu udahnjuje simbolički potencijal, koji se pruža onoliko koliko se pruža i čovjekov Svijet, jer su granice čovjekovog Svijeta granice njegovog Jezika. Pukotina Svijeta je odražena u tom Jeziku, baš kao što i Most nadvisuje tu pukotinu Svijeta, težeći da uspostavi granicu između sve većeg i većeg prostora – u skladu sa širenjem čovjekovih horizonata i njegovog znanja i poimanja Svijeta. „Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik Vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.“ Ovdje se govori o pojavljivanju te pukotine svijeta u čovjekovom životu, jer kako kaže Hajnrih Hajne, pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika, a ta pukotina Svijeta, je čovjekova smrtnost, i niti jedan čovjek ne poznaje granice te pukotine i način na koji je moguće tu pukotinu premostiti. Tako je i sjena koju baca most obasjan Suncem, zapravo njegov simboličku potencijal, koji egzistira izvan njegovih zidina – odnosno svoj blijedi odraz dobija tek u Jeziku. U knjizi Znakovi pored puta Andri

ć piše: „Bez tegobe sam živeo ploveći kao sitno zrno prašine koje titra u sunčevom zraku. Bez težine je, plovi put vasiona, prožeto suncem i samo kao malo sunce. Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čovjeka. Zaboravio sam da žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“.

.