U Hrvatskoj se proširila čudnovata fama o tome kako država, to jest Plenković, Ukrajincima isporučuje enormne svote novca, a pritom hrvatske penzionere drži gladnima, a kuće nakon potresa na Baniji porušenima. Ukrajinci su pritom ili dezerteri, ili voze preskupe automobile, ili oboje.

Na stranu činjenica da hrvatska država, koliko znam, ukrajinske izbjeglice pomaže utoliko da im kroz vrlo kompliciran birokratski sustav subvencionira smještaj, pa tako novac zapravo ne ide njima, nego stanodavcima. Na stranu i to da je Hrvatska, kao članica i NATO saveza i integralna zemlja Europske unije, dužna, ako ne pravno onda politički i moralno, sudjelovati u odlukama koje se tiču rata koji je trenutačno za cijelu Europu trenutačno tempirana bomba, i to nuklearna.

Interesantna je ta naša predodžba o izbjeglicama, o ljudima koje je zadesio horor rata, i kako bi oni zapravo trebali izgledati, i ponašati se, da zasluže našu solidarnost, a sjajno bi bilo da pritom postanu i predmetom naše samilosti.

Generalni problem s Ukrajinom jest taj što mi, nesvjesni koliko smo samozadovoljni vlastitom minijaturnom državom i poznavanjem iste, uopće nemamo nikakvu predodžbu o toj zemlji. U pravilu je, barem što se opće populacije tiče, smatramo korumpiranom, nazadnom i zaostalom, a ključna riječ (na žalost, na Facebooku riječ nije moguće boldati) bila bi istočno, istočnija; “mi” smo naime duboko uvjereni da je “istočno” negativno i nazadno kao istočni grijeh, a “zapadno” je bajno i sjajno, s tim da smo se sami od “istoka” izbavili tako što uporno negiramo da nam je po prilici dvije trećine zemlje, a to je sve ono što je preko Save, smješteno ne samo na zemljopisnom istoku, nego direktno na Balkanu. U povijesnom i kulturnom srcu tame o kojem se rade izrazito mračni filmovi.

Ukrajina je na Karpatima, pa još i iza toga; to u našem prosječnom umu stvara dojam da tamo praktički više nema civilizacije, postoje isključivo kriminalci, prostitutke, i srednjovjekovni seljaci. To da su svi veliki ukrajinski gradovi po nekoliko puta veći od hrvatske prijestolnice, to da su omanji ukrajinski gradovi veliki kao jedini ozbiljni koje Hrvatska iza prijestolnice ima, to je nama, tamo na istoku, potpuno nedokučivo, jer Karpati su vremenski daleko iza nas, “napredni” Slaveni već su se odavno strovalili na more, i priključili mediteranskoj kulturi.

“Naša” je predodžba Ukrajinca koji zaslužuje solidarnost, i pomoć, dakle takva da ima ekonomski biti ispod stanja prosječnog hrvatskog penzionera. Ukratko: glava u kontejneru, od režijskim troškova isključivo struja i voda, centralno grijanje na kapaljku. A šansa za starački dom po prilici jednaka kao odmor u lancu Westin hotela.

I to bismo, ti nekakvi metaforički “mi”, možda mogli i razumjeti, i uvažiti. Jer ne možemo, pobogu, pomagati “neke” koji dolaze s istoka, pišu ćirilicom, a pritom se voze u znatno boljim automobilima od naših, a imaju i dezertere.

Bez obzira što kod njih doslovno bjesni rat, što se leševi svakodnevno sklanjaju s ulica, frekventnih gradskih trgova, i raznih pozicija gdje se civili zatječu jer tamo imaju posla, mi duboko vjerujemo da je nama u stvari gore, jer imamo lošije automobile, i svaki je tehnički pregled stres i nepoznanica.

O čemu se tu zapravo radi, osim o mentalitetu palanke?

Pa radi se o tome da, premda je povijest navodno učiteljica života, mi pod bogom ništa nismo naučili. U trideset godina, uspjeli smo kompletno zaboraviti da u ratu padaju bombe, padaju “zvončići”, da na ulici ostaju prazna dječja kolica, da stambene zgrade budu doslovno raspolovljene, da su cijeli gradovi sravnjeni sa zemljom, ostane samo ugljen s pokojom hrpom cigle, da djeca žive u podrumima.

Kako smo to tako sjajno zaboravili (jednako kao one nesretne Karpate), mi se više ne bismo rado identificirali. Zanima nas isključivo siromaštvo, naše vlastito, u koje smo svojevoljno, tako glasajući na izborima lijeno ne participirajući u demonstracijama i javnim raspravama, u stvari sami odabrali. A zašto nismo participirali? Pa da ne talasamo. Zašto se nismo pobunili, argumentirali, prijavljivali? Pa da ne izađemo iz zone komfora, zna se kakva je sudbina problematičnih, i “zviždača”.

“Mi” sad, na direktno moju sramotu, imamo jednu ozbiljnu populaciju ljudi koja ozbiljno, a povremeno i ostrašćeno, misli da se u tragediji ne treba pomagati, jer žrtve te tragedije ne zadovoljavaju njihovu predodžbu žrtve. Žrtve nisu dovoljno siromašne, ne hodaju u ritama, pozavršavale su fakultete i imaju unosne poslove, i, na kraju ali u kliničkoj malograđanštini najbitnije, među žrtvama ima onih koji voze prestižne automobile.

I tu naša kolektivna sposobnost empatije istog trenutka prestaje: pa to je ono za što smo se mi općenarodno borili, za odlazak na jedrenje i solidne automobile, ali je sve otišlo ukrivo, premda smo u Europskoj uniji, i konačno smo na Zapadu.

Takva mješavina egoizma, samosažaljenja i samodostatnosti, u kojoj se prije primjećuje automobil nego rat, bojim se da je trenutačno naša nacionalna dijagnoza.

Imamo ozbiljne udruge, ozbiljne aktiviste; neki od njih posvećeni su životinjama, drugi općem interesu, ili ljudskim pravima. Ali izvan toga, u smislu građanske evolucije, mi smo po prilici u sličnom stanju kao Rusija. Demokratski smo nepismeni, korupciju psujemo iako nam nije mrska, kad vidimo da ozbiljan čovjek pada, dodvorimo se režimu tako da ga gurnemo nogom.

I još moramo pomagati te Ukrajince, dosadnu naciju koja odbija biti porobljena, a nema čak ni jasne etnicitete, nego se sami odlučuju tko su, i u kojoj zemlji. Pa mi smo barem primorani biti Srbi, Hrvati, ili nešto treće. Oni uredno prolaze na tehničkom pregledu, odlučuju o državi neovisno o vlastitom jeziku, i nemaju pojma kako je nama zapravo teško.

Jer mi smo se isto borili, iako nemamo pojma zašto, ni tko točno, taj je broj narastao na pola milijuna. Borili smo se da nas prizna Vatikan i Njemačka, da uđemo u Europsku uniju, da uđemo u Schengen, da se učlanimo u NATO. I sve smo to obavili, osim što ne raste cijena reciklažnih boca: penzioneri tako pretovareni na biciklima izgledaju kao cirkus, u samoposluzi je grozno stati pred frižider s mlijekom, a kamoli mesom, a ljeto provodimo u strahu hoćemo li uvrijediti zapadne strance cijenom kuglice sladoleda.

I još nam samo fale ovi s Karpata, da naruše naše dostojanstvo, i socijalnu ravnotežu koju smo teškom mukom uspostavili. Barem smo nad njima trebali biti nadmoćni, imati neku vrstu monopola na civilizaciju, i na Zapad. A ne da nam paradiraju pristojno odgojeni, da bolje zarađuju, i više putuju. Istina, znatno više, masovno ginu, više nemaju kamo, drže djecu u podrumima. Ali zašto bi to bila naša briga?