Slika: Sudhir Ranjan Khastgir, Untitled, oil and ink on masonite board (1964)
Rijetko žene doista plešu iz sebe i za sebe. Pogotovo u zapadnjačkoj kulturi življenja. Češće je to predstava za okolinu, kao profesionalno umijeće ili obična zabava protkana privlačenjem pažnje drugih, osvajanjem muškarca, i to prema plesnim trendovima i žanrovima, ‘kako se pleše’, a ne po vlastitom osjećaju (zbog čega mnogi, ne samo žene, misle da ne znaju plesati, kao što misle da “ne znaju” pjevati, slikati ili pisati).
Ponekad, na nekim javnim proslavama, koncertima na otvorenome ili dječjim glazbenim priredbama, mogu se vidjeti žene u kojima proključa potisnuta želja za plesom. Ne djevojke, nego žene, naročito majke i one starije, koje više ne ulaze u vidokrug požudnog muškog pogleda. Njihova se tijela gotovo nagonski, nesvjesno pokrenu primajući u sebe glazbu. Počnu nogama hvatati takt, rukama i ramenima pratiti ritam, a raspjevana im melodija uzbiba grudi i zanjiše bokove. Neke se u zvukovima glazbe nastave kretati suzdržano, povućeno, do društvenim uzusima utisnute granice “primjerenog”, “prihvatljivog”, “doličnog”. A neke – zaboravljajući na okolinu i norme, u razigranoj prisebnosti – puste da im glazba razbukta biće. I onda, kao da magičan dodir nota pronađe G točku u njihovoj duši, u njima prsne izvorna životnost. Iz njihovih pokreta, izraza lica i pogleda tada isijava ne (samo) putena, nego životna strast – živototvorna ženska energija i snaga. I to bude zadivljujuće i (i)zazovno.
Zato kad god vidim žene koje željno, ali suspregnuto i bojažljivo zaplešu na zvukove glazbe, pomislim kako zasigurno ima strašno puno žena koje su u sebi utišale, potisnule, zanemarile odaziv glazbi i plesu – koje nisu isplesane i vjerojatno se nikada neće rasplesati. I osjetim tugu. Jer zatomljenost života uvijek je tužna.
radio gornji grad 
[…] Rijetko žene doista plešu iz sebe i za sebe. Pogotovo u zapadnjačkoj kulturi življenja. Češće je to predstava za okolinu, kao profesionalno umijeće ili obična zabava protkana privlačenjem pažnje drugih, osvajanjem muškarca, i to prema plesnim trendovima i žanrovima, ‘kako se pleše’, a ne po vlastitom osjećaju (zbog čega mnogi, ne samo žene, misle da ne znaju plesati, pjevati, slikati ili pisati). Ponekad mogu se vidjeti žene u kojima proključa potisnuta želja za plesom. Ne djevojke, nego žene, naročito majke i one starije, koje više ne ulaze u vidokrug požudnog muškog pogleda. Njihova se tijela gotovo nagonski, nesvjesno pokrenu primajući u sebe glazbu. Počnu nogama hvatati takt, rukama i ramenima pratiti ritam, a raspjevana im melodija uzbiba grudi i zanjiše bokove. Neke se u zvukovima glazbe nastave kretati suzdržano, povučeno, do društvenim uzusima utisnute granice “primjerenog”, “prihvatljivog”, “doličnog”. A neke – zaboravljajući na okolinu i norme, u razigranoj prisebnosti – puste da im glazba razbukta biće. I onda, kao da magičan dodir nota pronađe G točku u njihovoj duši, u njima prsne izvorna životnost. Iz njihovih pokreta, izraza lica i pogleda tada isijava ne (samo) putena, nego životna strast – živototvorna ženska energija i snaga. I to bude zadivljujuće i (i)zazovno. Radiogornjigrad […]