.

Zarobljene u prašnjavom filmu

čekamo kitove,

iako slutimo, oni više ne dolaze u naš kraj.

Čini nam se da smo još jučer slušale njihov pjev

ovdje na hridi.

Tko zna kojim morima sada veselo putuju sa svojom mladošću,

muževnošću, sa svojim rascvalim grudima i dubokim srebrom.

Godinama čeznemo za novim prozorom kroz koji bi se mogle nagnuti

i obuhvatiti pogledom daleke sjene na pučini.

Počešljajmo se i stavimo šešire,

neka ih vjetar nosi kao bijele zastave naših tihih predaja.

Daj mi ruku, sve ćemo preživjeti.

Potrčimo u kasno ljeto, sunce još visi na obzoru.

Čuješ li, valja li to more zaboravljeni pjev drevnih školjki,

davni zvuk koji se nastanio u našem sjećanju

ili se pod našim prozorima igraju

kitovi u kolovozu.