U Bihoru su duge zime bile za sijela, gostovanja, svadbe. Dešavalo se navečer u vrućoj sobi, da ljudi razgovaraju o ženidbi nekog momka, koja bi djevojka bila preću njega, a kad se raziđu svojim kućama niko ništa ne pominje. Tako nešto se desilo prošle godine sa Dautom iz Osoja. Ali zato ove zime njegovi ukućani sve češće govorkaju da je na insanske oči momak stasao i pribreho za ženidbe, pa su počeli ozbiljno da mu predlažu prilike. Momak okrućao, visok, lijep, rijedak primjer sojna mladića, dobija ponude za djevojke iz bogatih kuća. Tako njegov otac Halil odluči da zaprosi Avdulovu kćerku Aminu. Vrijednu djevojku iz Vrbice mladi Daut je samo jednom vidio, i to u prolazu. Sve ostalo je saznao od svoje rodbine. Govorilo se da Amina kuću drži, da je vrijedna i okretna, da je samo takva rukatnica. Šta uradi pozlati.
Dautova majka se radovala svojoj odmjeni.
Kad je proljetno sunce sa obližnjih brda uklonilo zadnje šarotke snijega, prvog petka u mjesecu martu Halil pozove desetak svojih rođaka i prijatelja te pođu u Vrbicu i isprose djevojku. Tako su Daut i Amina voljom roditelja zaručeni, a njihove porodice, čak i dva bratstva, postali prijatelji. Svadba je zakazana za godinu dana, kako bi se djevojka i obje porodice dobro pripremili.
Djevojka je spremala sergiju: tkala ćilime i serdžade, vezla, heklala… Ali kako se bližio dan udaje, sve više je mršala i „kopnjela“ na dane.
Tri hefte prije isteka godine dana, Halil ode svome prijatelju i dogovore tačan datum svadbe.
Po djevojku ide sto svatova.
Veselje je počelo u kući djevojke a nastavilo u kući mladoženje. Nevjesta lijepa, vitka i sva u zlatu, sa crnim pletenicama koje su padale do pasa. Ali umjesto da se raduje, ona ozbiljna kao da je prva do tabuta. Kap vode da padne na njenu glavu, ubila bi je.
Kasno navečer dvoje mladih svode u đerdek. Amina stidljivo ulazi u sobu gdje treba provesti prvu bračnu noć. Djevojka lijepa stasa, jabukali lica, crnih očiju, obrva k’o kuke od kantara, a mlade prsi pokrivene bijelom vezenom košuljom, tiho se nadižu. Od ljepote trag joj miriše.
Napolju pjesma, svjež zrak ulazi ispod zavjese kroz drveni prozor.
Ušavši u sobu, nevjesta sjede na stolicu i briznu u plač. Misleći da plače za rodbinom, Daut je tješi i umiljato pogleduje. Obori glavu, povuče pogled preko prostrtog ćilima i blago podiže oči na njen punaški jelek. Međutim, nikakva priča ne pomaže, djevojka neprestano plače.
– O čemu se radi? – pita mladoženja, nervozno šetajući ukrug. – Žališ rodbinu? Kaži slobodno, šta je u pitanju? Možda ti se ne sviđam, ili žališ nekog…?
Mladoženja i dalje šeta, pogledujući kroz prozor, pa malo jačim glasom reče:
– Slušaj, Amina, časti mi moje, neću te rukom taći, ali da mi kažeš, zašto plačeš? Sudbina je htjela da se sastanemo na ovaj način. Ako kojim slučajem imaš drugog momka i žališ, ja ću ti ispuniti želju i odmah te pustiti. Hoću, tako mi Boga! Bolje da to riješimo sada nego kasnije, zato nemoj da kriješ, slobodno kaži.
Kad je Amina čula šta mladoženja reče, kao da sa sebe zbaci ogroman teret. Baš kad je pomislila da se ovom problemu ne vidi kraj, kroz zatamnjenu zavjesu beznađa i slutnje, otvoriše se vrata novog života.
Daut zaključi da je otkrio razlog njene tuge i tiho reče:
– Prođe noć, kaži, zašto plačeš?
Nevjesta uzdahnu. Sa malo neodređenih riječi koje je prekidala uzdisajima, bezuspješno pokušava da objasni. Htjela je na neki način da privuče na sebe pažnju koja joj je do sada bila uskraćena, nesvjesno tražila da joj neko pomogne u ovom teškom trenutku. Koža joj postaje tijesna. Zadrhta, stisnu srce i izusti:
– Kazaću istinu, pa ti radi sa mnom šta hoćeš.
– Kaži slobodno, u čemu je problem? Zašto plačeš? – blago šapće Daut, a u sebi misli: Bože dragi, šta ja tebi zgriješih?
Dautove mehke riječi Amina nije najbolje razumjela, jer je bila obuzeta svojim mislima. Ipak je smogla snage da kaže:
– Čula sam da si dobar momak, ali moram da ti kažem, zavoljela sam drugog. On živi u mom komšiluku. To je neka viša sila protiv koje nemam snage da se izborim. Svikla sam se sa njim, a ovdje ako ostanem, mogu samo dići ruku na sebe…
I pored očekivanog odgovora, njene riječi Dautu teško padoše. Poput osinjaka saletješe ga tužne misli, nešto ga presiječe preko koljena, pomisli u sebi:
– Znači, ovo je: ne, zauvijek. Ovoliki posao oko svadbe, svatovi je doveli, a ona sad neće… Šta da radim?
Sjede na krevet, stavi glavu među dlanove i duboko se zamisli. Ni nakraj pameti toga trenutka nije mogao predvidjeti slijed dešavanja i kako će se odvijati njegov budući život. Sva očekivanja, sva nada, sva maštanja, svi snovi o srećnom životu u jednom trenu nestadoše. Osjeti grižu savjesti što je pristao da se ženi djevojkom koju nije dobro upoznao. Obuze ga velika tuga i neki nejasni strah koji ga kao pesnicom udari u srce. Hitro ustade i saopšti:
– Nema problema. Ako ne postoji drugi izlaz, spremaj se, ja ću iz ovih stopa da te vodim tvojim roditeljima.
– Kakvim roditeljima?! Oni će me ubiti! – upozori Amina.
– Onda te vodim momku – reče Daut, hodajući tamo-amo kao što čine nervozni, a srce mu se cijepa od muke. – Pakuj sve što si donijela, ali pazi da ukućani ne primijete kad budemo izlazili. Sačekaćemo dok gosti odu i onda ćemo se polahko izvući iz kuće.
– Ja sam se sasvim izgubila – drhteći, reče Amina. Nekom nevidljivom niti se još više priveza za momka kojeg neizmjerno voli.
– Od sreće ili…?
– Ne znam.
Sada kad joj se grlo steže, oči suze i negdje lutaju njene nervozne misli, sebe ubjeđuje kako je sudbinski određeno da joj sve ovo protutnji preko glave. Njene misli lete prema Kutnjem brdu, prema šumi kojom treba da prođe, možda prema nekom lijepom snu kojem se raduje i prema njemu ide s nadom. Zvuke nevidljive daljine vezala je za svoj sluh. Sav ovaj slučaj za nju je krađa njene duše…
Nešto oko pola noći počele su se gasiti lambe i fenjeri u obližnjim kućama. Kao jorganom noć pokri okolna brda i doline. Gosti se raziđoše i stekoše uslovi za neprimijetan izlazak iz kuće. Nakratko se mjesec javi, tako da se na Amininom licu mogla primijetiti vesela čehra. Dautu se misli upredaju kao kad se na prelji iz vune izvlači pređa.
Aminino srce treperi, uhvatilo se u kolo sa zvijezdama. Izlazi plašljivo, obučena u novo ruho, sa dvije pletenice niz leđa i sa mnoštvo malih uvojaka koji izviruju ispod šamije. Daut krišom izvodi iz štale dva konja i tovari sergiju. Dok su lagano išli, iz daljine su se čuli glasovi koji ranjavaju noć.
Sa puno nedoumica o ishodu ovog putovanja, nakon dva sata stižu pred kuću Amininog momka. Baš u tom trenutku ih okrijepi medeni gutljaj mjesečine. Desno od kapije mogle su se vidjeti susjedne kuće i oronule štale. Amini se oči otvoriše, tog trenutka njen vidik ispuni dvorac iz snova, pred čijom ljepotom zanijemi. Na avlijskim vratima Daut zalupa halkom i za par sekundi iz avlije se začu promukao muški glas:
– Ko je?
– Neka izađe gazda Sefer – drhtavim glasom javi se Daut.
– Šta će ti gazda u ovo vrijeme? Ko si ti? – pita gazdin sin Miftar.
– Ja sam Daut, Halilov sin iz Osoja.
– Kojim dobrom?
– Otvori, ne plaši se! Vidjećeš kojim dobrom.
Vrata se otvoriše, na kapiji se pojavi visok čovjek. Ugledavši dvoje mladih sa dva konja, na trenutak se zbuni. Kad je čuo razlog njihovog dolaska, prihvati neobične goste i pokaza rukom gdje se gazda nalazi. U kući se na jednom prozoru ukaza ždraka fenjera, koja iskoči van i obasja dio avlije. Amina se razveseli, sada joj ovdje ništa nije strano. Ništa nije teško i neprirodno kako je pomišljala. Čak joj se ne učini neobična ni sama avlija u koju nikada dosad nije ušla.
– Bujrum! – povika Sefer.
– Halalite, mi vas probudismo – pažljivo će Daut.
Kuća zasija. Gasuljice, upaljene na dva ćoška sobe, počeše da drhte od čestog otvaranja vrata.
Ukućani se uzbuniše, poče soba da se puni. Čučnuli na pete i bez riječi posmatraju iznenadne goste.
– Uznemirismo vas.
– Nema problema, sjedite. Odakle vi u ovo doba? Koji bješe ti?
– Ja sam Halilov sin iz Osoja.
– Halilov? Znam ga. Kako je Halil?
– Hvala Bogu, dobro. Da ti objasnim zbog čega smo došli. Ovu djevojku mi je babo isprosio prije godinu dana. Noćas je svatovi doveli, svedeni smo u đerdek, ali ona neprestano plače. Poslije razgovora sa njom, priznala je da voli tvoga sina i ja sam je doveo…
Amina mlada, vitka stasa. Ukazaše se njene krupne, prodorne oči, koje sjaje k’o dva puna mjeseca, koje plameno isijavaju ženski prkos i neukrotivu mladost.
– Kad je doveo? – zbunjeno pita Sefer.
– Sad – odgovori Daut, odmičući oči od mraka. – Kunem ti se dinom i imanom, prstom je nijesam tak’o. Ispunio sam joj želju i evo, doveo je. Neka ti je sretna snaha!
– Kakva snaha? Za koga?
– Za tvog sina Arifa.
Samo što je završio rečenicu, Daut krenu da ide kući.
– Stani, momče – reče Sefer, začuđen iznenadnim događajem i tužan zbog njihovog rastanka, njihovih pognutih glava i uplakanih očiju.
Daut stade, bez riječi gleda u njega. Iznenađen uređenošću sobe, u kojoj su ćilimi bili po podu a serdžade po brvnima, znatiželjno je treptao očima.
– Znači, večeras je došla sa svatovima? – upita Sefer dubokim, hrapavim glasom, ali tako ozbiljno da su ga sa strahom pogledali oboje.
– Večeras – odgovori Daut.
– Svadba se danas nastavlja?
– Da.
– Pa, ne može tako.
– Nego kako? Ja neću nasilu da je držim za sebe.
– A kako tako, da ti svadba propadne? Hoće bruka da padne na cijelo pleme i cijeli kraj. Obraz će ti otići…
– Neka bude šta god hoće – reče Daut i krenu da ide.
– Stani, sinko, ne može tako. Nije ni moj obraz opanak. Ne mogu te pustiti tek tako. Znam ti oca, djeda. Vi ste poštena porodica. Znaš li ti da nekad junaštvo ugasi ognjište…
Sefer ode u drugu sobu. Obavi razgovor sa sinom Arifom i nakon njegovog pristanka da Aminu primi za ženu, vrati se u svoju sobu te muslihunski progovori:
– Ti, djevojko, begenišeš moga sina?
Amina sanćim uzdiše i tužno gleda u brvna. Dok njeno srce tuče u ritmu Arifovog imena, uspje krajičkom oka da rani Dauta i k’o iz topa odgovori:
– Ja sam Arifova i Božija!
Sefer se nasmija, malo poćuta, pa lagano priđe Dautu i tiho upita:
– A, bil’ ti, momče, neku drugu djevojku uzeo za ženu?
– Ne znam – odgovori Daut, noseći se s mišlju teškom k’o kamen. Zbunjeno se okrenu oko sebe, kao da mu je nešto važno ispalo pa ga traži.
Sefer pozva svoje dvije kćerke da dođu kod njega. Za nekoliko trenutaka kćeri se pojaviše na vratima. Otac ih posmatra, zatim pogleda Dauta i kaže:
– Ovako, momče, onaj koji je u stanju sebe da savlada sigurno je dobar čovjek. Ovo što se noćas dešava tvoja je sudbina. Kad si tako pošten, imam želju da ti pomognem. Ne bih volio da ti veselje propadne. Ti nijesi kriv, ali će ti narod stotinu mahana naturiti… Slušaj dobro, ovo su moje kćerke. Obje su stasale za udaju, od njih dvije jednu biraj za ženu i vodi kući, da ti svadba ne propadne… Ako ti se nijedna ne sviđa, povedi jednu sa sobom i ponašaj se kao sa sestrom, a kad se svadba završi vrati je. Nemoj narod da smišlja razne priče, pa i takvu da ti je nevjesta pobjegla iz đerdeka…
Osjećajući neobično jako uzbuđenje, uzbuđenje čovjeka koji preživljava traumu nakon koje ulazi u novi život, iznenađen nevjerovatnim obrtom situacije, ali znajući kako nije običaj da se mlađa sestra prva udaje, Daut nije gledao koja je ljepša već poslije kraćeg razmišljanja tihim glasom pita:
– Koja je starija?
– Ova – reče Sefer, pruživši ruku u pravcu starije kćerke. Dok sjedi na stolici očekujući Dautov odgovor, muštiklom neprestano udara u drvenu duhansku kutiju ispred sebe. Najzad se trže, podiže pogled i ćuteći odmjeri momka od glave do pete.
– Neka se ona spremi – izusti Daut, čije se oči na trenutak pretvoriše u puškarnice.
Noć je bila dobro poodmakla, vladala je tišina sitnih sati. Domaćin zaključi da je momak gladan, pa dvaput kucnu u brvna, što je bio znak da neko dođe iz druge sobe. Gotovo istog trenutka dođe njegova supruga i stavi se na raspolaganje.
Nije bilo vremena za jelo. Amina ostaje a Daut, koji je proveo najdužu noć u svom životu, izađe iz avlije, drhćući neosjetno, i sa djevojkom Nusretom pohita da što prije stigne kući, kako ih ukućani ne bi primijetili. Uzjahaše, Daut povuče uzdu svome konju, koji tog trenutka zahrza, prope na zadnje noge, spusti i nezadovoljno udari kopitom o zemlju.
Kad su prvi pijetli zapjevali, sabah počeo da srebri, došli su kući. S njihovim ulaskom u kuću i blijeda svjetlosna ždraka se nadnijela nad strehe, tako da nijesu uspjeli ni da legnu u đerdek. Nusreta, također zbunjena, ne može da vjeruje da je sve ovo istina.
Kad je svanulo, žene zadužene za izgled nevjeste započeše njeno kićenje. S obzirom da je do sada nijedna žena nije vidjela, ne primijetiše da je ovo druga nevjesta. Veselje se ubrzo nastavlja. Pucnji pištolja se miješaju sa svirkom. Mladu obučenu u nevjestačko ruho izvode među goste. Zurlu uhvati piska, harmoniku jeka, ćemane ciči, svirači se povijaju i uz svirku podvikuju. Žene obučene u šarene katove, okićene zlatnim narukvicama, menđušama. Osjeti se neopisiva radost koja uvijek prati ovakva veselja.
Za sve prisutne svadba se odvija normalno, jedino svekrva koja je povremeno viđala isprošenu djevojku, prilazi sinu i sa čuđenjem pita:
– Sine Daute, je li ovo snaha?
– Jeste, majko – odgovori Daut čvrsto je zagrlivši desnom rukom, na kojoj je svjetlucala zlatna vjerenička burma.
– Čini mi se da ovo nije ona sinošnja…
– Majko, koja god da je, moja je… Neka sad o tome, kad se završi veselje pričaćemo.
Majka shvati da nešto nije uredu, stavi ruke na kukove i duboko se zamisli. Po neki put, uzdišući, sama sebi je govorila: „Sine Daute, što te majka rodi nesretna.“ Povremeno krši prste i šapuće neke dove.
Svi osim nje se vesele. Avlijom se zaigra veliko kolo, harmonika ječi, odliježe goč i zurla. Na drugoj strani, djeca također igraju svoje kolo. Ni velika buka, ni povremeni vrisak veselih igrača nije mogao skrenuti njihovu pažnju. U jednom trenutku, kad su se malo oslobodila, počeše da se zapliću igračima oko nogu.
Po starom običaju, prijatelji iz daleka prvi su došli na svadbu, zadnji napustili veselje. U kući osta samo još uža rodbina. Dok se svode utisci sa svadbe, Daut uđe u kuću i saopšti šta se preko noći desilo.
Svi prisutni su bili zapanjeni. Najstariji u bratstvu, koji sjedi u pročelju i čije se mišljenje poštuje, reče:
– Tako mi Boga, junak si čovjek. Ovo nijesam čuo otkako znam za sebe. Aferim ti na znanju i ljudskosti!
—
Zumber Murazović: KRAĐA RUKOPISA – U POKUŠAJU
.
Portal “Oaza znanja” objavio je moju priču “Ja sam Arifova i Božija” sa izmijenjenim imenima likova, koju sam napisao prije 30 godina, a izdao 2010. godine u knjizi “Sejdefini snovi”.
.
“Oaza znanja” u naslovu piše: “PRVE BRAČNE NOĆI STANA MU JE REKLA DA VOLI PETRA: A onda je Milovan uradio nešto što se prepričava i danas!”
.
U mojoj priči glavni junaci su djevojka Amina i momak Daut, “Oaza znanja” promijenila imena – djevojka Stana i momak Petar. (Facebook)
radio gornji grad 
