Prijevod ili “prepjev“ poezije čini se kao posebna grana “književne problematike“ koju zbog njene složenosti, na teoretskoj i praktičnoj akademskoj razini tematiziraju i analiziraju mnogi književni stručnjaci i znalci. Osim što prijevod nastoji prenijeti poetski sadržaj s jezika na jezik, on teži uloviti povijesni trenutak, približiti kulturološke razlike i tradicijske zadanosti, slijediti stil, emociju, nevidljivu “esenciju” izvornika, poštivati i tehničke parametre poput sustava rime, metrike i dr. Besprijekorno obuhvatiti sve to je nemoguće, rezultat je nesavršen, i to se nesavršenstvo zapravo smatra urednim. Treba se potruditi napraviti najbolje moguće, sukladno vlastitoj vještini i pjesničkom zanatu. Beskrajno težak i složen posao, posebno za moju amatersku klasu. Vješti prevoditelji, “poetski obrazovani”, prijevodima poezije pokazuju svoju umješnost, načitanost, znanje, snalažljivost i spisateljsku vještinu i to je ono što ih čini uspješnim prevoditeljima čiji je prepjevi kvalitativno razlikuju od “običnog prijevoda s jezika na jezik” kakvog danas gotovo jednako dobro (čitaj ‘loše’) radi Google prevoditelj.

Kad je riječ o Robertu Frostu, mnogi su njegovi radovi prevedeni, a na hrvatski su njegove stihove, koje pronalazimo u knjižnicama i diljem interneta, uspješno preveli “gornjoligaši“ Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Mate Maras, Božica Jelušić, Ante Tomić i drugi, a pronaći ćemo i pokušaje nas pionira koji se potkivamo novom zlatnom potkovom, pa možda se posreći.

Višekratno sam naletio na originalnu i prevedenu pjesmu “The Road Not Taken” pa sam odlučio i sam se okušati u stvaranju tko zna koje “prepjevane“ verzije ove pjesme. Na kraju mnogih pretumbavanja, slaganja i peglanja, zadovoljan sam rješenjem, posebno zadržanim sustavom rime ABAAB, a metrika mi je iz deveterca prešla u jedanaesterac, ali dosljedno. Valjda bi mi gospon Frost isto stisnuo palac. Makar za trud 

.

PUT KOJIM NISAM POŠAO

.

Žutom se šumom dva razišla puta,

Na oba ne mogu, putnik sam jedan,

Pa prvim mi putem oko odluta,

Pratim ga dugo, dok dalj ga guta,

Gdje zavoj ga vodi za grm neugledan.

.

No pođem drugim što isto se nudi,

On čak poželjnijim čini se meni,

Sav je u travi, za korakom žudi.

No kako po oba prolaze ljudi,

Približno jednako su ugaženi.

.

I oba leže u lišću tog jutra

Kuda nijedan još korak ne kroči.

Nek’ ostane onaj prvi za sutra!

No, put na put vodi, ćutim iznutra,

Dvojim da ikad ću ponovo doći.

.

O tome, uz uzdah, pričati smijem,

Nakon što godine prošle su kasne:

Izabrah za se, od te staze dvije,

Kojom se manje putovalo prije –

Od toga razlika sva stvorila se.

.

.

Izvorno djelo:

.

THE ROAD NOT TAKEN

.

Two roads diverged in a yellow wood,

And sorry I could not travel both

And be one traveler, long I stood

And looked down one as far as I could

To where it bent in the undergrowth;

.

Then took the other, as just as fair,

And having perhaps the better claim,

Because it was grassy and wanted wear;

Though as for that the passing there

Had worn them really about the same,

.

And both that morning equally lay

In leaves no step had trodden black.

Oh, I kept the first for another day!

Yet knowing how way leads on to way,

I doubted if I should ever come back.

.

I shall be telling this with a sigh

Somewhere ages and ages hence:

Two roads diverged in a wood, and I—

I took the one less traveled by,

And that has made all the difference.

.

Robert Frost, nagrađivani pjesnik s velikim P, dobitnik 4 Pulitzerove nagrade, zaljubljenik u prirodu. Umro je prije 60 godina, u svojoj 89.

Objavio je 15 knjiga, a zbog javnih izvođenja jedan je od najomiljenijih američkih pjesnika. Pisao je slobodni i vezani stih, a prakticirao je i tzv. “prazni stih“, pjesmu koja je metrička i ritmična u jampskom pentametru, ali se stihovi ne rimuju. Priroda je bila njegov nepresušan izvor nadahnuća.

Bio je prijatelj s mnogim ljudima iz američkog javnog života, a po Robertu Frostu su u Vermontu (SAD), gdje je najviše živio i stvarao, nazvali planinu.