Bez pozadinske buke ventilatora, bez osjećaja da podranjaš pod vodu i utapaš se, bez alergije na sunce i svrbeža i muke s komarcima čim kreneš u večernji hod do dućana. Našla fotku s koncerta, pa se veselim da će im sada doći vrijeme, kao i promocijama i izložbama i Mjesecu knjige, pa da mi moljci ne preluknjaju moje lepe šešire i šalove, bit će neka korist, mislim onako starački sebično. A možda i čujem štogod inspirativno, možda se zlatna ribica lijepog doživljaja zakvači za moje udice.

Vozit ću se motorinom do Gabajeve Grede uz jesensku šumu, jest ću jabuke iz trave, crtati lokvanje, izgubit ću se među kukuruzima, preplašit ću fazane u jarku i sjedit ću pod vrbom, dok i sama ne odrvenim. Vode će se vratiti u korito i ja u svoja stanja ataraksije, kad samo sjediš i ne znaš da postoje nered, zbrka i zlo, entropija i kaos i uzavreli bijes svjetine, strahote ohlokracije. Ove godine nemam posađen vrt, pa nemam za čim žaliti. Birat ću tuđe na dvije tržnice, polako, promišljeno, kao moja rahmetli prijateljica Vita, koje se sjetim svaki put kad mi se učini da premalo volim život. Pozdravim je u mislima svaki put kad učinim nešto mudro za druge i neku malu ludost za sebe, na koju imam pravo, logikom svojih godina. Ona bi mi jedno i drugo odobrila, mudra je bila, duhovita, osebujna.

I na kraju, premda smo to već apsolvirali, primimo mudru pouku barda američke poezije ROBERTA FROSTA, koji nas je podsjetio na hod i let vremena, te dragocijene stvari koje bismo u njemu trebali zadržati i sačuvati. Već je sam naslov dovoljan da postane veliki životni moto i podsjetnik:

.

NE ODRŽI SE NIŠTA ZLATNO

.

Zelen je pravo prirode zlato

I najviše se čuva zato.

Cvijetom se prvi list doima,

Al’ samo sat tu nježnost ima.

Sve lišće potom se zemlji vraća;

Tako Raj tone do gorka plača,

I zoru k danu vuče klatno.

Ne održi se ništa zlatno.

Nek’ se srce stiša, do jesenjih kiša. Imajte se.

.

Flora Green