Stanujem u Adžijinoj pa moram proći kroz dernier cri hrvatske prometne misli koja i vozačima i pješacima glavnoga grada ne da spavati nego svrdla i diže ih noću iz kreveta da po zidovima šaraju trajektorij mogućih putanja kroz petlju dvaju rotora.

U desetak godina života i rada na Trešnjevci svakodnevno sam se vozio dosadašnjim rotorom i nikada, baš niti jedan jedini put nisam naišao na saobraćajku. Bit će da su se dešavale dopodne, kad pošten svijet spava. Čitao sam političko obrazloženje uvođenja ove high-end inovacije: kao biva, dva rotora čine sigurnijima – pješake. To je logika koja državni protokol nuka da turskog ambasadora pozove na operu Nikola Šubić Zrinjski, neka paslična logika kojim bismo mogli zaključiti da restorani služe ponajprije zapošljavanju konobara. Ali, OK, recimo da moramo još neko vrijeme živjeti u viziji grada bez automobila, prepunom pješaka i virtualnih biciklista. Ono što čudi u ovoj ulici, u ovom gradu i u ovom trenutku jest čemu ova suvišna petljavina u zemlji kružnih tokova, dok svakonoćno sto metara niže, pred kultnom Romayom, alkoholizirani, kao mambe šlogirani kreteni posred kolnika parkiraju i ždrerući burek frlje decibele koji dopiru do Nehajske, ali za njih nitko ne haje.

Nazvao sam barem dvadesetak puta muriju, predložio da parkiraju auto i jednostavno naplaćuju kazne jer nitko tu ne može napuhati ispod 2 promila, ali ne stiže to prometna policija, oni moraju u busiji kod Draganića kažnjavati sve koji voze iznad 66 km/h, budući da im na kraj pameti nije narušavati nepisani društveni ugovor po kojem se klijentelu cajkaških krugova i ine kriminalne akvizicije ne dira.

Stoga mi je ovaj hype oko ZG sirijusa a+b malouman, koliko i cijeli all that prometni poduhvat.

No, za vatrometa nitko ne gleda u zvijezde.

Imam i drugih efektnih aforizama za kraj ali sad idem ručati, spokojan i kao pješak i kao vozač i kao humanist.

S kraha XX. vijeka.