(Kolektivno)nesvjesno – arhetip ili savoir [1]?

Jacques M. É. Lacan i Carl G. Jung dva su možda i najpoznatija psihoanalitičara proizašla iz Freudove „kabanice“ i čiji pristup i doprinos razumijevanju ljudske psihe predstavlja temelje na kojima su se kasnije razvijale brojne humanističke (a i društvene) discipline: od same psihologije, psihoanalize i psihijatrije do sociologije, kulturalnih studija, filozofije i kritičke teorije. Oba psihoanalitičara su naglašavali ogromnu važnost nesvjesnog i njegov utjecaj na formaciju ega, subjekta kao i na važnost kulturne dimenzije samog nesvjesnog. Također, obojica su u svojem djelovanju pristupala interdisciplinarno, primjenjujući široki dijapazon spoznaja i kroz analitički rad te kliničko iskustvo, oblikovali visoko apstraktne no primjenjive uvide u razumijevanju kulturnih i društvenih fenomena kao i razumijevanja pojedinca kao jedinke i kao aktera unutar zajednice. Lacan je svoj nauk bazirao na ondašnjoj (vrlo naprednoj [2] ) francuskoj psihijatrijskoj školi, socijalnoj psihijatriji, istraživanjima psihijatra i neurologa Henryja Eyija ali i na filozofiji (s naglaskom na novovjeku filozofiju Klasičnog njemačkog idealizma), matematici, književnosti, frojdovskoj psihoanalizi ali i na semiotici i lingvistici tada snažne struje (post)strukturalizma. Jung, s druge strane, također svoje učenje bazira na frojdovskoj psihoanalizi (ponajviše u početku, no tragovi se mogu vidjeti i kasnije), filozofiji (ponajviše modernih filozofa poput Schopenhauera i Nietzschea ali i istočnjačke filozofije), književnosti, arheologiji te povijesti religija. Već samim uvidom u tangente unutar kojih su gradili svoju teoriju, vidljive su velike epistemološke razlike između Junga i Lacana. No, postoje i velike sličnosti. Naime, obojici im je zajedničko naglašavanje važnosti jezika, kao sastavnog dijela nesvjesnog, pitanje žudnje te naglašavanje potrebe za cjelovitošću. Potonje će, doduše, kod Lacana zauzimati prostor „nemogućeg“ s obzirom, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, Lacan u osnovi smatra subjekt apriorno rascijepljen učinkom uranjanja u jezik, što je istovremeno i njegov conditio sine qua non, dok će za Junga pitanje cjelovitosti predstavljati teleološki okvir analitičke psihologije (kako je on nazivao svoj nauk). Prema Jungu, nesvjesno je sastavljeno od kulturnih obrazaca/predispozicija koje se aktiviraju u određenim situacijama te su na razmeđi između kulturne udešenosti i biološke datosti organizma. Sam koncept arhetipova sadrži i inherentnu hijerarhiju pri čemu sjenka istovremeno predstavlja „drugost“, ono animalno (biološko) ali je i „simbol tajanstvene dubine iz koje poticaji izviru neobjašnjivom snagom“ [3]. Arhetip stoga nije univerzalni „urođeni“ obrazac ponašanja (sadržaj) koji se, jednom podražen, manifestira u svijesti već sama forma, „kalup“ koji je u svojevrsnom suodnosu sa sviješću i sadržajem (i objektom) na koje se projicira. Od svih arhetipova, Jung četiri izdvaja kao najvažnije – sjenka – animus – anima – sebstvo što ocrtava i teleologiju čovjekovog osobnog razvoja čiji je krajnji ishod „postati pojedinačno biće […] postati svoje sebstvo (sebst)“ [4] što naziva – individuacija. Univerzalnost koju Jung implicira arhetipovima vidljiva je i u samoj njihovoj tipizaciji: npr. jasna rodna dihotomija te mitološka konotacija (što on naziva subjektivna spremnost, a koju nadalje opisuje kao sastavljenu od […], „urođene psihičke strukture, koja omogućava čovjeku da uopće učini ovakvo [ljudsko, op. a.] iskustvo“ [5]) inherentna animusu (koji je „nešto kao skup očeva i drugih autoriteta, koji ex cathedra donose nepobitne, ‘razumne’ sudove“ [6] ) a bazirana na opozicijama dan – noć, priroda – kultura, yin – yang, pri čemu feminino označava nepoznato, ekscesivno, osjećajno, što Jung naziva Anima. Potonje također predstavlja i princip života u gotovo heraklitovskom smislu „vječitog gibanja“ tj. vatre. Upravo u suodnosu ta dva principa i sjenke te njihovom harmonijom razvija se persona, s jedne strane maska i medijator između izvanjskog i unutrašnjeg, te je ona „ličnost s kojom se više ili manje identificiram“[7]. Taj koncept arhetipa kao ličnosti, Jung, u određenoj mjeri, pripisuje i animi, kao svojevrsnim obrascima koje je moguće projicirati unutar i izvan vlastitog sebstva. Zanimljivo je pritom kako „muški“ princip – animus – opisuje kao stječen inicijacijom čime koncept animusa podsjeća na frojdijanski koncept edipizacije. Arhetipi su stoga ono što pripada kolektivnom nesvjesnom dok individualnom nesvjesnom pripadaju kompleksi kao „životne manifestacije psihe“ [8]. Dihotomija kolektivno nevjesno – individualno nesvjesno u svojem sadržaju podsjeća na Lacanovu podjelu na znanje o egu (connaissance) tj. znanje vezano za imaginarni poredak (Jungovo individualno nesvjesno) i znanje o subjektu (savoir) tj. znanje kojeg sam subjekt „nije svjestan“ a koje istovremeno uključuje i žudnju subjekta ali, s obzirom da je subjekt uvijek u suodnosu spram simboličkog (A) to implicira i žudnju Drugog [9]. U tom smislu lacanovski Drugi je istovremeno sveprožimajuća instanca kao i nedohvatljiva čime prati freudovsku tezu o kulturi kao a priori represivnoj instanci kojoj već i prije rođenja dijete je subordinirano.

Individuacija i žudnja – poziv ka emancipaciji ili konformizam ?

Načelno, i Lacan i Jung su izgradili visoko apstraktnu teoriju kojom su nastojali približiti razumijevanje ljudskog subjekta (sebstva) no kroz radikalno drugačije epistemološke tangente. Oba psihoanalitičara ukazuju na važnost nesvjesnog i uloge jezika, no, dok će Lacan načelno izbjegavati ikakve eksplicitne etičke implikacije u razvoju i razumijevanju subjekta, te će vrlo apstraktan „ideal“ postaviti kao svrhu psihoanalitičke terapije i razvoja subjekta („jesi li djelovao u skladu s vlastitom žudnjom?“ [10] ) pri čemu Lacan suprotstavlja svoju etiku tzv. tradicionalnoj etici Aristotela, Kanta i drugih. Lacan u tragediji Antigona „pokazuje kako univerzalni zakon ne može opstojati ako se ne pojavljuje prekomjernost koja je izvan domašaja tog etičkog čije su posljedice fatalne“ [11] a što utjelovljuje upravo Antigona [12], kao što i na primjeru Filokteta, kojega herojem čini upravo njegova mržnja zbog izolacije i odbačenosti izazvane smradom njegove rane zadobivene u ime naroda koji ga, nakon deset godina izolacije, ponovno poziva u pomoć u borbi protiv Troje, te nakon Heraklove deus ex machina intervencije, on i dalje ostaje ustrajan u svojoj mržnji zbog učinjene nepravde [13]. Lacan subjekt vidi kao vječito rascijepljen između ega (imaginarne instance onkraj jezika) i simboličkog sustava sastavljenog od zakona. Ego je stoga „konstrukcija sastavljena od identifikacije sa spekularnom refleksijom u imaginarnoj fazi razvoja“ [14] bazirana na pogrešnom prepoznavanju vlastite refleksije. Jung, s druge strane, etičkim činom smatra individualizaciju koju vidi kao gotovo religiozan čin transcendiranja sebstva. Naime, za razliku od Lacana koji na psihičke fenomene gleda ponajviše iz spekulativno-filozofsko-teorijskog kuta te izbjegava ikakvo jednosmisleno kvalitativno određivanje, Jung već svojim rječnikom i referencama svoju teoriju uvelike gradi na gnostičko-alkemijskoj tradiciji protkanoj mitsko-poetskim izražajnim stilom. Kao što je već navedeno u prethodnom poglavlju, arhetipovi i simboli u Junga nisu obrasci ponašanja i mišljenja a priori obloženi moralno-etičkim značenjem već forme koje se razvijaju prilikom gomilanja iskustva unutar zajednica, što, prema Jungu, jest djelomično i biološki determinirano (tj. kako to Jung formulira: „psihički proces ne započinje sa individualnom svijesti kao s nečim apsolutno novim, već je mnogo prije ponavljanje od davnina uhodane i u moždanoj strukturi naslijeđene funkcije“[15] ). Jungov interes za nesvjesno neće toliko biti kroz vizuru jezika i omaški (kao što je to slučaj bio kod Freuda i Lacana) već će nesvjesno vidjeti uz pomoć simbola za koje će smatrati da su univerzalni i, rječnikom Freuda, ključ za razumijevanje „manifestnog“.

Snovi, kultura i umjetnost

Primjena Lacanove i Jungove psihoanalize na fenomene društva i kulture, u osnovi je visoko spekulativna i apstraktna, te zahtjeva poprilično poznavanje njihove teorije. Dok je kod Lacana gotovo nemoguće se probiti gustim naslagama referenci i kulturnih fragmenata koje koristi za opisivanje svoje teorije ili kao predmete analize, kod Junga je to nešto „pitkije“ pošto je njegov leksik, zbog svoje poetičnosti, mnogo pristupačniji. Lacanovski pristup umjetnosti je bliskiji analitičarevom pristupu pacijentu, te gleda na kulturne fenomene simptomatski, dok Jungovski teži balansu između analize i sinteze. Obojica pitanje estetike uvelike baziraju na kantovskom poimanju Stvari (Das Ding), sintetizirajući to unutar pojma sublimacija koji kod Junga katkada zadobiva i numinoznu dimenziju (ponajviše iz razloga što u svojoj aparaturi često koristi gnostičke koncepte). Lacan će sublimaciju također povezivati i s nagonom smrti te ju opisati kao uzdizanje objekta do dostojanstva Stvari te kao volju za stvaranjem ex nihilo, dok Jung sublimaciju vidi kao dio „kraljevske umjetnosti gdje nastaje zlato^“[16] što onda precizira ne kao frojdijanski koncept uspješnog preusmjeravanja libida iz seksualnosti (id-a) u društveno prihvatljiva mišljenja i aktivnosti već kao „alkemijsku transformaciju za koju su potrebni vatra i primarna crna materija“ [17] a čiji proces, jungovski psihoanalitičar Edward Edinger opisuje kao „duhovnog, uzdignutog od tjelesnog, suptilnog, i „očišćenog“ [18] tj. purificirano. Lacanovska će tako analiza većinski pažnju usmjeravati na partikularne fenomene (ponajviše u književnosti) pa će u Shakespeareovog Hamleta vidjeti kao „tragediju žudnje“ [19], u Poeovom „Izgubljenom pismu“ pokazati učinak „praznog“ označitelja pri čemu će analizirati prirodu žudnje, u Antigoni etički imperativ „vjernosti žudnji“, a u pjesmi „Uspavani Boaz“ („Booz endormi“) će kroz analizu tropa govoriti o paternalnoj metafori. Lacan također analizira i djela iz likovne umjetnosti pri čemu najviše pažnje pridaje Holbeinovoj slici Ambasadori te tehnici anamorfoze [20]. Također Lacan čitanje tekstova vidi kao „čitanje nesvjesnog“ pojedinaca. Jung, s druge strane, umjetničko djelo vidi kao nešto što nadilazi samog svog autora te i nakon dovršetka nastavlja svoj razvoj i život, umjetnost uspoređuje kao formu sna te se oštro opire Freudu i tvrdi da „umjetnost nije simptom već originalna kreacija“ [21] koja služi kao svojevrsni „regulator“ kulture i njenog balansa, a čiju je vrijednost moguće mjeriti jedino njenim vlastitim mjerilima. Primjer Jungovog pristupa umjetnosti možda najbolje demonstrira njegov opis crteža pacijenta koji opisuje u svom petom predavanju 1925. godine: „Simbolom posude on ukazuje na to da pokušava pronaći sadržatelj za sve i zbog toga on tom loptom ili kugom u središtu nagovještava ne-ja središte. Slika je pokušaj samoliječenja. Ona iznosi na vidjelo različite činitelje i pokušava ih u toj posudi ujediniti. Ideja sabirališta je arhetipske prirode. Pronalazite je svuda i to je jedan od osnovnih motiva nesvjesnih predodžbi. To je ideja magičnog kruga nacrtanog oko nečega s ciljem da spriječi bijeg ili da zaštiti od neprijateljskih utjecaja“ [22] nakon čega Jung navedeni opis spaja sa rijetkim švicarskim ruralnim običajem blagoslova zaštite žetve. Jung je također takav, između metafizičkog i numinoznog pogleda, imao i u tumačenju snova. Naime, dok su Freud i Lacan na snove prvenstveno gledali kao na potisnute konflikte i nagone koji u liminalnim stanjima izmiču cenzuri i preko primarne i sekundarne manifestacije dopiru u svijest, Jung je snove smatrao važnom komunikacijom između psihe i individue kao i važnim čimbenikom razvoja sebstva. Samu analizu sna, Jung je nazivao amplifikacija, pri čemu je podrazumijevao interdisciplinarni pristup analizi sna kroz povezivanje osobnog iskustva pojedinca te širih kulturnih artefakata – od slikarstva do književnosti do folkora i religije, te je interpretaciju dijelio na subjektivnu (specifični motivi u snu koji su osobi nepoznati) i objektivnu (oni motivi koji se mogu povezati s prethodnim znanjem o osobi, tj. njegovom osobnom životu) razinu. Kao važne karakteristike snova, Jung je vidio samoregulaciju i kompenzaciju pošto je smatrao kako psiha ima „homeostatsku“ ulogu održavanja jedinstva tijela, uma i osjećaja. Također je snovima suprotstavljao aktivnu imaginaciju tj. sanjarenje koje je vezano za umjetničko „osvješćivanje“ sadržaja iz (ne)svijesnog, i za razliku od snova podrazumijeva aktivni čin.

Prijelaz fundamentalne fantazije ili individuacija ?

Na kraju analitičkog procesa, što u ostalom podrazumijeva status jedinke kao „normalne“ između Lacana i Junga ima radikalno drugačiji smisao i ulogu. U osnovi, kod Lacana analitički proces prestaje kada analizand postane sposoban i sam zauzeti poziciju analitičara, nakon što prestane u Drugome tražiti „izgubljeni“ objekt svoje žudnje (katkada Lacan to čak izjednačava „smrću“ subjekta [23] ). Preciznije, „na početku analize, subjekt govori o sebi kao da to govori tebi ili govoreći tebi bez da govori o sebi. Kada započne govoriti tebi o sebi, tada je analiza može završiti“ [24]. Potonja definicija nam ukazuje i na zajedničku crtu između Lacana i Junga; naime, Jung također smatra da je cilj (kraj) analize (analitičke psihologije, kako on naziva vlastitu psihoanalizu) upravo pomirba analizanda s vlastitom poviješću, kako s neuspjesima i traumama, tako i s uspjesima. Tek integracija sveukupnog iskustva i nadilaženje potisnutog te „pomirba“ s njime, može dovesti do samoostvarenja tj. do „određivanja pravca životne linije u tom trenutku“ [25]. Lacanov koncept s toga nema eksplicitnu moralnu crtu već pomalo egzistencijalistički upozorava na vječnu tenziju između kulture i ega koja, napose, završava neuspjehom (pošto ne možemo izaći iz polja označitelja a da ne riskiramo vlastitu dezintegraciju psihe), što, načelno, sadrži puno snažniji moralni poziv prihvaćanja vlastitih ograničenja i vlastite smrtnosti. Jung, pak, s druge strane svojim holističkim pristupom otvara „pitkiji“ put do razumijevanja individualnog i kolektivnog nesvjesnog, pritom riskirajući krivu (re)interpretaciju od strane drugih, što se napose može vidjeti u slučaju new agea ili pak pojava poput Jordana Petersona. No, Jung nam također nudi vrlo vrijedne uvide u morfologiju osnovnih postulata kultur(a/e) kroz koncepte arhetipova, te holistički pristup kojim zahvaća i znanstveno „nezahvalnija“ područja kao što je religija, što, napose, nije nešto eksluzivno njegovo, pošto je i sam Freud još u Tumačenju snova napravio ekstenzivan prikaz brojnih znanstvenih (i religijskih) opisa i promišljanja o fenomenima snova i nesvjesnog.

„ Snovi su nepristrani, spontani proizvodi nesvjesne psihe, izvan kontrole volje. Oni su priroda kao takva. Snovi nam pokazuju onu nama dosad nespoznatu, naravnu istinu i stoga su nam artikulirani, ako ništa drugo, da nam vrate pogled koji se podudara s našom osnovnom ljudskom prirodom kad se naša svijest previše udaljila od svojih temelja i zatekla se u zastoju“ [26].

Bibliografija

[1] Savoir (fr. znati) u Lacanovoj teoriji označava znanje o subjektovom odnosu spram samog sebe i simboličkog poretka kojeg on nije svjestan.

[2] Usp. Coffin 2005: 225-248.

[3] Solar, Milivoj. (2008) Edipova braća i sinovi: eseji, Zagreb : Golden marketing – Tehnička knjiga, str. 87.

[4] Jung, Carl Gustav (1978) Dinamika nesvesnog, Novi Sad : Matica srpska, str. 189.

[5] Ibid: 207.

[6] Ibid: 226.

[7] Ibid: 214.

[8] Navedeno Jung povezuje s uvidima iz religijskih i mitoloških koncepata duhova pri čemu izdvaja „kompleks oca“ i „kompleks majke“ kao temeljne. Usp. Jung 1971: 182./203.

[9] Usp. Lacan, Jacques (1991) The ego in Freud’s theory and in the technique of psychoanalysis, 1954-1955 (Book II). New York: W.W. Norton, str. 13.

[10] Lacan, Jacques (1992) The Seminar. Book VII. The Ethics of Psychoanalysis, 1959-60. London: Routledge, str. 314.

[11] Matijašević, Željka (2011) Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde, Zagreb : Leykam international, str. 105.

[12] Ibid.

[13] Lacan, Jacques (1992) The Seminar. Book VII. The Ethics of Psychoanalysis, 1959-60. London: Routledge, str. 320.

[14] Evans, Dylan (2001) An introductory dictionary of Lacanian psychoanalysis, London; New York: Brunner-Routledge, str. 51-52.

[15] Jung, Carl Gustav (1978) Dinamika nesvesnog, Novi Sad : Matica srpska, str. 192.

[16] Jung, Carl Gustav (2015) Arhetipovi i kolektivno nesvesno, Podgorica : Narodna knjiga ; Beograd: MIBA Books, str. 171.

[17] Ibid.

[18] Edinger, Edward (1985) Anatomy of the Psyche: Alchemical Symbolism in Psychotherapy, Chicago: Open Court, str.117.

[19] Usp. Matijašević, Željka (2011) Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde, Zagreb : Leykam international.

[20] Usp. Lacan, Jacques (1986) Četiri temeljna pojma psihoanalize: XI seminar. Zagreb:

Naprijed, str. 87-100.

[21] Jung, Carl Gustav (1989) Sinkronicitet: načelo neuzročnog povezivanja, u: C.G Jung i W. Pauli (ur), Tumačenje prirode i psihe, Zagreb: Prosvjeta. Str. 51-56.

[22] Jung, Carl Gustav (2002) Analitička psihologija, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, str. 175.

[23] Pritom naravno, ne misli na biološku smrt već simboličku emancipaciju od libidne ekonomije opsesivnog neurotičara u odnosu spram Drugog. Pogotovo s obzirom da „Nema Drugog“ (il n’y a pas de grand Autre).

[24] Lacan, Jacques (1966) Écrits. Paris: Seuil, str. 373.

[25] Usp. Jung, Carl ustav (1966). The Collected Works of C. G. Jung (Vol. 7, 2nd ed.). Princeton, NJ: Princeton University Press.

[26] Jung, Carl Gustav (1970) Collected Works of C.G. Jung, Volume 10: Civilization in Transition, Princeton: Princeton University Press, str. 317.