Oklijevam pisati o SLAVI RAŠKAJ, hrvatskoj slikarici iz perioda Secesije, budući da mi njen lik i djelo neprestance izmiču iz fokusa. Osjećam titraje, svježinu, zanos kolorita, suptilna pretakanja i prelamanja, ali nekako mi se čini da moram izmisliti nove riječi, novi doživljaj na razini njenih akvarela, koji ne može obuhvatiti likovna terminologija. Od zemaljskih dana Slava je skupila malo: jedva 29 godina, gluhonijemih, prožetih strahovima, uskratama, žudnjom, unutrašnjim izgaranjem, potrebom za bijegom, divljim maštanjima, delirijem i potom „umjetnim“ smirivanjem u ledeno bijeloj tišini sanatorija. Pobjegle su od nje boje, ugasio se nemirni impuls ruke, zatamnio tunel i sunce više nije željelo doći da a zrcalnoj vodi probudi njene lopoče, cvijet koji se samo danju otvara, samo u zlatu jutra pjeva svoje himne božanstvu koje im prilazi u narančastoj haljini, pjevajući tako da uopće i ne pomiče usne.

A lopoč, kako je znano, raste u vodenom svijetu, simbolizira dušu i njeno otvaranje, simbol je elegancije, sunca, stvaranja i ponovnog rođenja. Uvijek je (osobito na Istoku) u bliskoj vezi s božanstvima i božanskim. Avatar ima „lotosova stopala“ (hinduistička tradicija), dok u budizmu, jedna od najljepših legendi veli da je od suza Avalokiteshvare, božanstva suosjećanja, nastalo jezero Lhasa, usred kojega se stvorio hiljadulatični lotos i u njemu sjedila je Sita Tata (Bijela Tara) koja predstavlja žensku emanaciju suosjećanja. Aura spiritualnoga uvijek titra iznad i okolo ovih cvjetova, koji će postati Slavinim amblemom. Postoje tvrdnje da su njeni ljepši od Monetovih, posebniji od svega florealnog što se u slikarstvu Secesije stvorilo. Po našem uvjerenju, riječ je o duboko proživljenoj simbolici: iz mulja, gustoće, tame i nemuštosti, gdje lopoč pruža korijen, izlučit će se nešto vrhunski suptilno, neuhvatljivo, nepresadivo: izvan vode lopoč ne živi, njegov miris hlapi i cvjetna kruna vene. Stoga je akvarel pravi medij za slikanje lopoča. Pretresimo i samu riječ „slikanje”: prije će biti „draškanje“ kistom, dodir po površini pun suspregnutosti, jedva čujan, tek toliko da pigment ostavi trag. I ona divna kombinacija valera, polutonova, i ono odmicanje/ odricanje od podloge i slike, kao da ona pripada nekom drugom, a slikarica je bila samo provodnik, samo instrument Ljepote! Tko nikada nije pokušao slikati vodenom bojom, teško da će shvatiti dubinu i širinu umijeća Slave Raškaj.

Zadržimo se trenutak na općim značajkama secesije: vegetabilni i geometrijski motivi, vijugave i izdužene linije, plošnost, stilizacija. Slikari pokazuju različita osobna nagnuća: od šarenila (Bukovac) do škurine i tamnih pozadina (Čikoš-Sesija).Muška je postrojba dominanta, ženski talenti „plaminjaju“ u pozadini, probijajući se sporadično do izložbe, aukcije, javne pozornosti. Slava slika po intuiciji, instinktu i osobnom nagnuću. U prvim radovima želi ugoditi učitelju (Čikoš Sesija), no kasnije se oslobađa, traži svoj „glas“ na jedini način koji preostaje: bojom, linijom slikom. Uvijek me mučilo pitanje o glasu nijeme osobe: kojim jezikom govori, kojim se izrazima obraća svome umu, svojoj sjeni, svojoj noći i svojoj samoći? Kako je malena Slava plakala u bečkom zavodu za gluhonijeme, kako uzdisala pod hrastom na ozaljskom imanju, kojim se gestama i mimikom obraćala bilju, cvijeću i stablima, a kojima svome vjernom psu? Svome anđelu obraćala se pigmentom i vodom, i te su objave bile vrijedne da se zapute u prekorubno, izvan granica vremena.

Je li Slava bila nesretna od djetinjstva, zamalo sretna, sporadično obasjana ili obuzeta demonom „tamnoga uma“ s nekim povremenim smirajima? To zasigurno nikada nećemo znati, budući da nismo hodali u njenim cipelama. Bila je lijepa, bujna, prožeta sokovima: strast prema učitelju Beli imala je svoju cijenu. Kad se vulkan probudio i zakovitlao, delirij je također krenuo. Perspektiva umobolnice došla je do ruba vrta, granice šume, po kojoj je izbezumljena trčala, tražeći svoje Drugo Ja. Biće vođeno strašću nema nikakve veze s racionalnom spoznajom, uvjeravanjima, dokazima, dobrim nakanama bližnjih. Stanovito vrijeme može to podnositi, pokroviteljske geste, sažalne poglede, ponuđene solucije. Potom, u snažnom otporu, počinje sve to mrziti: o, ta glupa lica, o te prazne oči, te prijetvorne snuždenosti u njeno ime! Ranjena duša produbljuje ranu, žvače gorki korijen cikorije, pije drezgu na mjesečini i mijesi močvarno blato. Uzmite me, prljajte me, raščetvorite me, crne pijavice i crna krv, sexus, plexus, nexus, tko se tu usuđuje govoriti o Spasenju, tko vam je ikada rekao da želim iz svoga ognja biti spašena, ružna, nagorjela, stara?

Slava je bila nježna prema svojim modelima. Sućutna, empatična. Otkinuto cvijeće, djeca bezazlena pogleda, seljaci u poslu i u prolazu, stari mlin, stara kuća, razbarušeno dvorište, mobilijar, mrtve prirode, bršljan na hrastu kome zima plete bijeli nevjestinski veo, kakav ona nikada neće nositi. Slike, slike, za koje će se jednom ljudi otimati. Neke su se čak i Čikošu sviđale, jednu je poklonila drugoj velikoj duši i strasnici, Anki Krizmanić. Ženo, nećeš doživjeti niti trideset punih godina. Slikaš lubanju, mudre medikuševe knjige, svježa jaja iz sjenika, voće koje još ne zna da je otkinuto s grane. Marljiva si, korisna si, darovita iznad drugih. Zašto ti to nikada jasno ne kažu? Zbog čega te neprestance „sklanjaju “nekamo, gdje ljudi tvoje fele postaju trajno nevidljivi, prozirni kao celofan, hlapeći poput etera?

Uglavnom, govori se o njenim čudesnim medaljonima/ akvarelima, iz posljednje slikarske faze, nastalima u sanatoriju, koje ne bismo analizirali. Oni su zaista neka vrsta oporuke, i premda ne znamo tko im je dao nazive (vjerujmo da je slikarica sama), dovoljno je poredati ih u bilo koju kombinaciju, pa da se ljubitelji simbola , jungovci iz prve klupe njima igraju: Ženu je zadesila oluja, Ženu prati krvavi oblak, Žena hoda proljećem, Žena u plavom.

U plavetnilu je nestala, s njim se stopila. Plava boja na kistu nije se stvrdnula nikada.

.