Da bi se čovek divio,

tetoviranom licu studentice,

S povezom preko kratkovidnih očiju,

U imaginarnoj igri prijateljstva i, umjetničkih suicida i,

dodiru kojem fali svega, mora biti velik, premda to zvuči paradoksalno.

Većina ljudi samo postoji, kao memorijska kartica tehničkog logosa,

U ispraznim likovima komičnog i tragičnog,

U infantilnoj neupitnosti sebe i svojih sposobnosti, mrzeći politiku, estetski i, nimalo ljudski u napetosti ‘efekta Sylvije Plath’ koja se mora razriješiti asimetričnim širenjem opsega nasilja, a ne u ljubavi.

Namjerno osakaćenje ili ozljeđivanje tuđeg tijela, čak svaki udarac, može se smatrati suštinski jednakim ubojstvu, ali različitim po stupnju.

Nepravda bi dakle bila afirmacija vlastite misionarske ambicije izvan njene ekspanzivne pojave. Nepravdu ne čini samo puko hvalisanje, laž ili, prekršeni ugovor, nego i svako nametanje svoje volje drugoj volji, libido dominandi.

Duboka odvratnost prema lukavima, vjerolomnim pragmatičarima i, izdajnicima žene koje nema, ljudima koji uživaju priznanje povjerenja kojega ne zaslužuju, počiva na činjenici da su vjernost i prijateljstvo spoj koji, iako razbacan između zapovjedanja i poslušnosti, povezuje sensus communis u agonu.

Svaka konverzacija je vrsta razgovora, ali istinski razgovor nikad nije konverzacija.

Konverzacija je uvijek nekakvo centrifugalno petljanje i izbjegavanje upuštanja u ono neizgovoreno, provlači se poput duhova zagrobnog života, kroz svaki filozofirajući govor u strahu od gubitka duše ili prozno pisanje o budućnosti super ega u znaku proročanstva demonske inteligencije.

Bića mogu međusobno komunicirati jedino kao objekti trgovanja.

Postoji samo jedna autentična univerzalna komunikacija razmjena erogenih zona za tajni jezik tjelesnih znakova ili, prostituiranje pod znakom novca.

‘Društvo prijatelja zločina’ krug je de Sadeovih vlastitih čitatelja, prostor gdje se susreću umovi, sveto bludništvo duše, duhovna platforma proizvodnje simulakruma nadnaravne ljepote.

Ne nagoni siromaštvo ljude da se prostituiraju, nego upravo suprotno, njihovo bogatstvo ih obavezuje na tu neprocjenjivu sklonost razvratu, predstavljajući tako vrhunac ljudske bijede.

Uništite novac i imat ćete univerzalnu komunikaciju među bićima.

U nagonskom životu nema ničeg besplatnog.

Ono što plaća cijenu nedostižnih kompromisa vlastito je tijelo kao mjesto na kojem se odvija borba, odnosno određuje cijena.

Život je izvan cijene, a bez čulnosti ne vrijedi ništa, poučava nas Klossowski. Svatko vrijedi onoliko koliko može dati, zato nitko ne može podnijeti da primi više nego što je sposoban uzvratiti jer riskira pripadati onomu od koga neprestano prima.

Sretan je onaj kojem je u susretu ‘s ničim’ pjesme Sirena i, ‘s ništa’ vlastitih mogućnosti preuzimanja krivnje, ostalo još nešto što želi i, još nečem čemu teži, koji u borbi s vjetrenjačama Auscwithza ne prikazuje sebe kao žrtvu i, vapi za bolom,

Iz vremena prije prapovijesti.

Stil je sve.

Iskrenost je intelektualna ograničenost.

Ideal je samoskrivljena artificijelnost ljevičara s desnice, Vampirska teatralnost funkcionalnog razuma,

Povratak ‘Rođendanskim pismima’, koja nadilaze naše najbolje i najgore namjere. .

Snobovski ukus lovca na tračeve masovne kulture, obožavatelja vulgarnosti paradne demokracije,

U bolnom strahu od samog sebe nadilazi odvratnost prema kopiji seksualnog užitka.

‘Ljepota neke osobe dolazi iz njezinog osjećaja da je željena’,

Samo je David Hume to genijalno shvatio, pornografiji unatoč, libido sentiendi.

Čovjek mora imati srce od kamena, da čita o smrti ljubavi, smrti umjetnosti, strasnim neuspjesima, dobrom ukusu u lošem ukusu, a da ne umre od tragične senzibilnosti u tamnici

Apsolutne osamljenosti.

Omamljeni smo običnim.

Nitko ne može razumjeti ništa uz pomoć pojmova

Koje nije sam stvorio.

Samo nas povezanost sa zvijezdama, kojih smo dio, može spasiti

Da s vrhunca katastrofe nagona ne padnemo u

Ponor kaosa tijela bez organa.

Dobro je samo ono što je strašno. A ono najstrašnje je nevinost. Nevinost je odsustvo svega. Nevinost jest prisustvo nerođenoga.

Biti pjesnikom bez pjesme isto je što i biti čist i, bez krivnje, iznoseći na vidjelo ono čega nije bilo, u slobodi, prije razlikovanja dobra i zla i,

Prije pojave enigmatičnog i prijetećeg polugolog tijela femme fatale,

Divlja neuronska harmonija.