Čitam tu neke odvratnjikave komentare na račun političarke AMT, gdje joj se spočitava korupcija, nemoral, manjakavosti razne, pa vjerojatno, u pozadini priče, nelijep izgled, po sumnjivom “ukusu” javnosti. U zao čas je priznala fizičku nespretnost iz školskih dana i izložila se ironičnoj paljbi. Kod muških političara to baš i ne funkcionira tako, rijetko im prigovore da su ofucani, stari, gojazni, zrikavi, bundevaste glave , nosati, beskrvni, trbušasti, ćosavi, unezvjereni, tetkasti, tjestasti, sumnjivo soanjirani, nesklapni i slično. A sve to jesu i bogami i više od toga i grotesknije. Za žene je sito gušće, komentari zlobniji i ubodi otrovniji. Osobito ako bi žena još nešto htjela izvan okvira, nedajbože, pisati, pjevati, vesti i štrikati, planinariti, postavljati nekakve rekorde, oponirati muškim kolegama.

Ta si je odmah napisala javnu osudu i osmrtnicu, uzalud spominjući da živimo u 21. stoljeću, u liberalnijem okružju i već “izborenim” ženskim pravima. Mizoginija je gadna stvar, koju podjednako podgrijavaju uspaljeni bojovnici i zakukuljeni intelektualci, a obje skupine pucaju iz najnižih pozicija i s očitim nakanama da ponize ženski rod u cjelini. Stoga mi je zbilja drago da sam već u pubertetu znala da moramo postati bogati , slavni i superiorni, intelektualno nadmoćni, materijalno nezavisni, autoritetom pokriveni i u dobroj suradnji s prirodom glede javne pojave, da nam takvi ušljivi pikzibneri mogu staviti “soli na rep” i bibera na metlu, koju ćemo uzjahati kad nam dosadi, i otprašiti na Karibe ili Madagaskar, da se gnušave bratije i kilave satnije oslobodimo.

Tko vas šiša, družbo slijepog miša! Deset mizogina za flašu dobrog gina! (Tonik smo ponijele sa sobom).