Prijatelj veli da sada opet misliš na mene,

Dok te u razgovoru tanušna mrežica lovi.

On smatra da se vjernost nikad ne izjalovi,

I da čekati treba kad padnu sive koprene.

.

On tvrdi da je svjedok tvog zaljubljenog oka,

I daha koji jedva prošao je kroz grlo.

Još drži da se sjeme patnje nije zatrlo,

U zamršenoj priči, nalik na sliku Pollocka.

.

Prijatelj poznaje me četiri desetljeća,

Proriče aure naše, prepletene u zraku,

Plete da vidi nas opet u zvjezdanome znaku,

Priziva ružu u magli, koje se živo sjeća.

.

Pridoda da je kolač sladak i kad se mrvi,

Moli da me ne plaše studen i razdaljina.

Ja mislim da je on duša samilosna i fina,

Dok ispod stola grebem skorjelu krastu do krvi.

.