Samo ja svoje čitam, samo se često tješim

Svojom skrivenom vatrom, gipkom vještinom:

Savijam riječi i od njih čvorove vežem i driješim,

Nadbijam se sa sobom, klizeći oštrom strminom.

.

Rasparene su karte, špil je rasut pod stolom.

Kraljica crna i Dečko nose trag prstiju masnih.

Neće nam pomoći fratar sa habitom i štolom,

Ni crtež Zmijca ispod caklina polustrasnih.

.

Oko naše tjeskobe ljudsko se klupko miče.

Svatko će svoje reći, misleći da znade bolje.

Rub teksta vlaga grize, otrovno cvijeće niče,

Ne želim da me režu oštrice mrzovolje.

.

I još mislim da mogu, da hoću, da imam šanse;

Ja žvačem krepki jezik, hrvanje moje je snažno.

Al’ neka Đavo nosi pristojnost i nijanse:

Sve dok na tebe mislim, ja živim unatražno.

.