Kriza komunizma kriza je života zajedno.

Kriza liberalizma kriza je oslanjanja na samoga sebe.

Kriza filozofije kriza je onoga što dolazi poslije rođenja melankolije vječnog barbarstva.

Kriza komentara i kritike nestanak je pjesnika i pisaca romana,

Nema ih više, ne postoje,

Postoji samo diktatura određenih načina pisanja.

Pisac je onaj kojemu jezik predstavlja zagonetku a ne ljepotu,

Bauk jezika utopijske sreće i slobode traži svoje slike i zvukove,

S onu stranu teksta, smisla, odgovornosti i zla.

Pisati znači razbiti svijetI i ponovo ga sastaviti, učiniti ga neupotrebljivim za fašizam.

Pisati znači buditi mrtve, poučavati ih i, organizirati.

Je li vam dobro tu,

U zemlji zalazećeg sunca, s glavom na toplokrvnom panju, ispod sjekire velike ljepote koja pada bez glasa?

Sablast kapitalizma s ljudskim licem nudi svoja rješenja,

za odvraćanje od stvarnosti i razuma, uz nadiruće užase i zvjerstva, kao znanstvena i civilizacijska dostignuća.

Sablast kapitalizma pretvara sve što je čvrsto i postojano u virtualno i spektakularno, a sve što je ‘nemoguća jednakost’ šalje u noć i maglu s podovima ljepljivim od krvi.

Vratio sam se ponovo tu gdje nikad nisam bio,

U sveti kič otuđenih i ironijsko distanciranih kleptomana,

Metafizičara vječnih poraza.

Tražio sam znakove noći dugih noževa koje iza sebe ostavlja pravednost velikih mačaka i, srljanje u nevolju pasa lutalica.

Sve je ostalo onako kako ga nisam nikad ostavio, bankrot moći u fazi eksperimenta i,

Plemenite iluzije autentičnih umjetnosti koje nikog ne obavezuju,

Kao Lautremontov susret šivaće mašine i kišobrana na operacionom stolu,

Jer bauk moći se u siromaštvu dovršava,

U siromaštvu koje se ne prepričava, jer

Siromaštvo se živi!

Bauk skorog kraja kapitalizma – koji nikako da dođe, baukom se Termidora – koji nikako da prođe – izbija.

Bauk melankolije i mračnih raspoloženja u doba tehničke reprodukcije hijeroglifa traži svoj jezik kojemu

ništa nije strašnije od praznine, ništa prisutnije od odsustva.

Bauk logike propagande i matematike ‘riješene zagonetke historije’ traži umjetničke oblike i plesne pokrete za paradokse društvene revolucije i, sve veća prava na užitke u totalnom rasulu, u stalnoj promjeni identiteta koji se uopće ne mijenja.

Svetice, što imaš protiv nostalgije?

To je posljednja razonoda onih koji ne vjeruju u budućnost,

Razmaženih dokoličara u vrtu znanja.