Banovina, 13. rujna 1991.

Kada ideš na teren, najbolje je da ne ideš sam. Moraš imati partnera. Dva je dobar broj. Tri ne valja. Partner mora biti dobar kao i ti. Ni bolji, ni lošiji. Partner mora znati voziti ako tebe pogodi. Partner ne smije paničariti, ne smije biti nervozan, kao ni ti. Partner ne smije biti samouvjeren. Ni ti ne smiješ biti previše samouvjeren. To je opasno. To donosi nesreću. Postaješ bešćutan za fine signale koje ti Bog šalje. Oslušni sebe, vjeruj intuiciji. Budi oprezan. Uvijek. Riskiraj rijetko. Samo kada je to uistinu neophodno. Ne kockaj se životom, a ako se kockaš, znaj zašto to radiš.

Tri ne valja. Previše ljudi na jednom mjestu. Svatko hoće na svoju stranu. Pa bi opet pričali. Kada pričaš, ne možeš slušati što priroda kaže, tvoja unutarnja i ona izvanjska, pa se lako iznerviraš, a kada si nervozan ne vrijediš puno. Postaješ laka meta, lak plijen, jer zaboravljaš da je smrt uvijek tu, uz tebe, a to se ne smije zaboraviti.

Jedan bolje od tri. Kada si sam, sam donosiš odluke, sam ih sprovodiš, i sam za njih snosiš konsekvence. Ako si pogriješio, sam ideš u pakao. Drugi ne plaća cijenu tvoje gluposti. Sretno.

Vozim se s Futtyjem. S njim volim raditi. Ostali previše pričaju. Previše im je to film. Pogotovo stranci. Suviše su mladi. Stradavaju kao muhe.

Vozim se s Futtyjem. On je za volanom. Do sada je bilo dobro. Ta dionica nije bila opasna. Ovo što sada dolazi, veliki je rizik. Izašli smo iz Dubice. Sljedećih par kilometara put je prilično ravan. Ide tik uz rijeku Unu. Brisani prostor. S druge strane vode je Bosna. Tamo su četnici i federalna armija. Njihovi tenkovi, artiljerija i drugo oruđe i oružje ukopano je duž cijele linije rijeke. Odatle pucaju na hrvatsku stranu, na sve što se kreće.

Stali smo u zaklon, iza jedne kuće. Promatramo dionicu koja nam slijedi. Nema tu puno filozofije, puno priče. Moraš startati punim gasom u prvoj, brzo mijenjati brzine na mjenjaču, sve dok ne postigneš maksimalnu brzinu, pazeći pri tome da ostaneš na cesti. Ne smiješ stati. Ne smiješ stati nikako, jer, ako si stao, onda si stao zauvijek.

Futty vozi. Futty zna voziti. U njega imam povjerenja. Stisnuo je kuplung i gurnuo u prvu. Desnom nogom dodaje gas. Iskušava mašinu u mjestu, kuplung još nije otpustio. Desnom rukom gurne kazetu u kazetofon. Ratni poklič. Prostor ispunjava zvuk helikoptera u niskom letu: “Apocalypse Now”. Zaglušujući zvuk strojeva i mitraljeza. “This is the end, my only friend”, urla Morrison. Sad. Gas. Gaaas!

Auto poskoči. Prva. Osjećam da gume cvile, ali to ne čujem. Čujem samo Morrisona. Sada druga. Ubrzava sve više. “… beautiful friend…” Pa treća. Sada smo već prilično brzi. Auto poskakuje po neravninama. “… Mother, Yes son…” Četvrta. Letimo po cesti. Stabla pokraj zalijeću nam se u susret. Samo da ne pukne guma. Što se događa na drugoj strani rijeke, ne znam. Pucaju li? Jesu li nas vidjeli?…

Na desnoj strani, u kanalu, fordov kombi. Ima li ljudi unutra, od kada je tu? Ne znam. Brzo smo prošli pokraj njega. U svakom slučaju, nije imao sreće. Nedugo iza toga, još jedan auto – novi passat. I on je imao istu sudbinu.

Bože, pomozi, kažem u sebi.

Ne gledam lijevo, ne gledam desno. Samo pravo. Pravo. Pravo! Auto leti, doslovce leti. Na mjestima gdje cesta ponire niže ostajemo bez tla pod kotačima, pa onda ponovo tresnemo natrag. Ispred nas, u daljini, par kuća na lijevoj strani, pa onda crkvica na desnoj, pa iza nje dvije kuće na lijevoj. Dolaze nam brzo u susret. Iza kuća, put skreće nadesno.

“Stani kod one dvije kuće. Stani u mjestu.”

Škripa kočnica, škripa guma. Kuća nam mora biti zaklon, tamo moramo stati, inače… Stali smo. Dobro. Kuća je bila gostionica ili trgovina, veliki stakleni izlog. Staklo posvuda. Tek sada vidimo da smo se prevezli preko električnog voda koji je pao po cesti. Cesta je izrovana kraterima od minobacača. Crkva je dobila ozbiljnije uboje. Točno po vertikali, jedna iznad druge, rupe od projektila su po pročelju crkve. Od ploče s nazivom sela ostala su samo zadnja tri slova: ..ćin.

Po našem proračunu, nalazimo se desetak kilometara od Kostajnice, a selo u kome smo stali trebalo bi se zvati Baćin. Kakva je situacija dalje, prema Kostajnici, ne znamo. Trebalo bi nekoga pitati. Koga? Nikoga nema. Provlačimo se oprezno ispod električnih vodova, prema kućama. Ulazimo u dvorište s južne strane, od Une. S južne strane, na kućama, rupe, krateri. Dvorišta izrovana. Stoka pobijena.

Vraćamo se natrag na cestu, u zaklon. Odnekle dođe neki čovjek. Na njemu plavi radnički kombinezon. Na nogama gumene čizme. O ramenu visi lovački karabin. Mlad je. Tridesetak. Upoznajemo se. Pričamo. Naposljetku pitamo i za put dalje, za Kostajnicu, može li se? Kaže ne. Kaže i zašto.

“Prvo sljedeće selo, odavde prema Kostajnici, je srpsko. Cijelo vrijeme su bili mirni dok je svugdje okolo buktala pobuna. Onda su im došli naši iz policije i garde i pitali kako će se dalje. Oni su rekli da su oni lojalni Republici Hrvatskoj. Naši su im povjerovali. Nisu u selo stavili nikakve jače snage radi prevencije, jer su mislili da nije potrebno. I tu je bila greška. Preko noći, ovi su u selu promijenili mišljenje, ili bolje reći, nisu ga promijenili, već su samo bili pritajeni, lukavi. Već davno prije svi su dobili oružje, pa su ga sakrili, ukopali. Kada je počelo u Kostajnici, otkopali su oružje, postavili barikade i počeli da pucaju. Tako je Kostajnici odrezana jedina odstupnica. Kažem vam, naši su naivni, previše vjeruju ljudima na riječ.”

Znači, dalje se ne može. Moramo smisliti nešto drugo. Ali, drugoga nema. Jedini put je natrag u Dubicu. Istim putem. Put smrti. Road to hell. Bože pomozi, opet.

Ponovo vozi Futty. Sve pripremne radnje kao i u dolasku. Isti ritam, isti tempo, ista brzina. Ista meta. Isto odstojanje. Pozdrav domaćinu. Pogled naprijed i… gaaas. Sada je moja strana od rijeke, od četnika. Gospodo četnici, mi smo dobri, samo se malo vozamo okolo.

Sada na povratku izbrojao sam tri auta u jarku. Jesam li jednoga previdio u dolasku, ili je brojčano stanje novo?

Jesu li nas vidjeli? Ne znam. Jesu li pucali na nas? Ne znam.

Znam samo da smo stigli u Dubicu i da smo zaslužili pivo. I još jedno. Dok sjedimo u kavani, avioni prelijeću u niskom letu. Nitko ne haje baš puno za to. Dva gardista u kutu igraju šah. Popili smo pivo na miru. Nisu borbeno djelovali. Barem ne ovdje u blizini.

Sljedeća stanica, odlučujemo, Sisak. Imali smo dobar nos. U Sisku se formira konvoj od tridesetak-četrdesetak vozila. Idu za Kostajnicu, preuzeti mrtve i ranjene. Pregovori s federalnom armijom su u tijeku. I mi pregovaramo s dečkima, da nas prime, da posnimimo tu klaonicu. Ne smiju, ne žele riskirati. Najvažnije je sada izvući ljude, pružiti im medicinsku pomoć. Prevelik je ulog.

Tu zatičem i Olivera, prijatelja, novinara HTV-a. Živ? Živ. U to ime, idemo po jednu.

Otkazuju konvoj. JNA ne dopušta prolaz medicinskoj ekipi. Možda sutra, zavaravamo sami sebe. Do sutra će mnogi umrijeti. Za mnoge više neće biti sutra. Ni danas. Ni sutra.

Konvoj, naravno, nikada neće proći.

.

NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!

#1991monografija #zoranfilipoviczoro #warincroatia #photojournalism #conflict #photography #domovinskirat #history #croatia #wardiary #bnwphotography #1991 #petrinja #1991monography #homelandwar #diaryofdeath #banovina #banovina 1991 #kostajnica #sisak #dubica #hrvatskadubica #bacin #una #futty #futy #htv #oliverdrazic