MARIJAN GRAKALIĆ POSLJEDNJI ŠTIGNJEDECI, POU S. Ivan Zelina 2023.

Piše: Nera Karolina Barbarić

Premda je svoj novi roman Posljednji Štignjedeci (nakladnik Pučko otvoreno sveučilište Sv. Ivan Zelina), najavljen kao prvi dio trilogije o mukama ratova i poslijeratnih vremena, Marijan Grakalić podnaslovio Pastoralna tragedija iz našeg kraja, riječ je zapravo o hrabroj i kontroverznoj knjizi koja osuđuje mentalne navike poslije Velikoga rata što su paralizirale svaki napredak i/ili zdravorazumsku političku kritiku, a opisuje lažne ili neshvaćene državotvorne trendove koji su prohujali hrvatskim zabitima dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Marijan Grakalić se odavno etablirao kao pisac lijepoga štiva, virtuozna jezika, ekspresionističkoga pisanje, transverzalne znanstvene i humanističke izobrazbe, mistično obojenih sadržaja. No, ovaj put je posegnuo za  – u književnosti nikad dovoljno crpljenom temom – post ratnim vremenom. Kad je u nekom djelu riječ o ratu i vremenu nakon rata, nikada nije dovoljno naglašeno kako to nije samo element diskursa vidljiv u sadržaju, već je to tema, poučit će nas Grakalić u Posljednjim Štignjedecima, koja nam omogućuje da istražimo jedno od mentalnih mjesta što proizlaze iz tumačenja izvan tekstualnog dijela romana. Autor u svom novom romanu zato ne sterilizira masovne smrti tijekom Velikoga rata, ne propušta racionalizirati zločine, ne skriva strahote rata što su ih okusili njegovi junaci koristeći se eufemizmima, metaforama ili mračnim akronimima. Ali, za ovoga pisca rat i poraće nije samo tema, to je njegov način pisanja, situacija pisanja, zakrivljenost diskursa, odnosno autorov modus vivendi u pisanju. Činjenica da je narator u romanu zapravo mrtva ili umrla duša Gabra Štignjedeca, jednoga od glavnih junaka romana, dopušta autoru izlet u izvantekstualno i točno tako roman treba shvatiti.

Valja, međutim, napomenuti da rat, posebice razdoblje s kraja Velikoga rata, predstavlja neizmjernu investiciju za Grakalića kao pisca. Za mnoge ljude njegove generacije, uvjerene kako je posrijedi bila kulminacija herojskog pothvata koji je doveo do brojnih prevrata u društvu, kulturi i, dakako, politici, i za pisca Veliki rat i poratne godine također nisu bilo kakva prilika, već prije šansa da se nastavi s rekonstrukcijom vlastitog identiteta, samoga sebe, što će u romanu vješto pokazati kroz likove četiriju sudionika Prvoga svjetskoga rata (dugokosog Imbre, spretnog Šveca, golemog Romula Sakyamunija i Gabra Štignjedeca), odnosno kroz ratni put tih četiriju jednostavnih momaka iz zelinskoga Blaževdola kojima je uniforma nakon rata poslužila da na okupu drže složene komadiće vlastita identiteta, da preobraze svoj skromni, beživotni, razočaravajući bitak u stvaran život, po mjeri tadašnje narodne svijesti. Za razliku od mnogih posjetilaca prigorskih birtija –  a upravo je birtije ovaj autor sklon pretvoriti u kultno mjesto zbivanja svojih djela, pa to čini i ovaj put – koji od rata nisu očekivali ništa, ova četiri junaka, obrnuto, od rata očekuju normalizaciju života, kako za sebe, tako i za svoju domovinu. Za Štignjedece, skrajnute zelinske junake, domovina nije mali vinograd, već vjera predaka, vjera domaćeg naroda i za njih je sukob, rat, neizbježan. Ideal vojnika koji su proživjeli Galiciju, kalali šume u zarobljeništvu, ratovali s crvenoarmejcima i poput štakora putovali brodovima od Crnoga mora do Jadrana, dobar život je u Domovini, a Domovina postoji, ali je u isto vrijeme i Domovina u nastajanju (zvala se ona Seljačka Republika Hrvatska ili kako drugačije…); Domovina je u romanu i završena realizacija i projekt. Upravo je rat događaj koji te potrebe pomiruje, spaja i predstavlja. Međutim, kada bira ispovjediti iskreno gledište vojnika, borca, kako bi objasnio funkcioniranje sustava stvarnosti i, točnije, etičkog jezgra koje karakterizira taj sustav, pisac će reći: “Naše je ratovanje s vremenom postalo unutarnji hod prema ravnodušnosti, jer kako inače podnijeti toliko smrti, krvi, nasilja. Dobar dio naših vojnika zanosio se idejom da stvaraju novi svijet…“.

Veliki rat, kao i svi ratovi, podvrgavani su valorizaciji, povjerenoj skrupuloznoj brizi „najboljih“ povjesničara, a zapravo je doživio okrutnu fragmentaciju parcijalnih, lokalnih i potresnih tumačenja. Marijan Grakalić tu povijesnu nepravdu pokušava koliko je to moguće ispraviti. Posljednji Štignjedeci, ispričani tako pastoralno mirno, lišeni su napuhane dramatičnosti, kao da je autor pisao škarama, pa i kad opisuje trenutke smrti svoje ljubavi Sare i njena sina Antona. Iza njegovih jednostavnim opisima kadriranih slika nema pozadine: ni brijega ni jarka; nema vinograda ni kleti; samo ružne slike smrti… Svejedno je roman Posljednji Štignjedeci jedna jedincata dramatična cjelina, kojoj je rat ustvari “ljepilo” za sadržaj.

Naizgled čvrst i posvećen svakidašnjim užicima (uživa, primjerice, u pečenju guske) ili normalnom životu (ljubavi prema Sari i njenom sinu, svome polubratu), glavni junak ne pokazuje visoke osjećaje. Premda je riječ o vojniku izvrsnih performansi, koji povratkom u Blaževdol uspijeva vratiti živce u savršen mir, ozbiljno je uzdrman posebnim uvjetima života svoje obitelji i njihovom smrću. Upravo je opisujući strepnju i intuitivni strah glavnoga junaka za svoje najbliže autor u ovom dijelu romana briljirao…

Duhovno, autor se ne distancira od mjesta i događaja rata. Njegova gotovo ovisnost o trenucima toga vremena duboka je i intenzivna, a vidno dobro istražena povijest više nije samo doba entuzijazma i boli i one strašne žrtve koju nove generacije ne poznaju. Grakalić je ovaj roman pisao izvan onoga što nazivamo realnim vremenom, filtrirajući svu percepciju stvari i znanja o svijetu kroz te  događaje, pomalo ih opsesivno rekonstruirajući. Drugim riječima, on  ne opisuje samo vojni posao koji smatra “velikim”, već je zaokupljen  novim odnosima, odnosno projektom rata kakav je trebao biti. Taj ekskurs, koji kao da nam je dostavljen iz nekog drugog svijeta i nekog drugog vremena, zapravo je primjer naglog i kosog prijelaza iz ispričanog u proživljeno, kalemljenja naizgled dalekih događaja u ispričano, pa stoga dokumentira lom stvarnosti  koji svjedoči o kontinuiranom prijenosu određene prošlosti u sadašnjost. Ako je ovaj autor zaboravio unijeti ili je, nedajbože, oskrvnuo dio povijesti, to je zato što je za njega prava povijest ono što je viđeno na ratištima (svoj odnos prema, primjerice, Domovinskom ratu pokazao je već u knjizi poezije „Pjesme vojnika“!), bilo kojim ratištima…

Jer, kad je naratora smjestio u onaj zapušteni grob na kraju romana,  stavio je sebe „u zagradu ispred povijesti“ kako bi o njoj govorio više nego kao nositelj iskustva –  kao netko tko je ispred ili iznad događaja, ali ne u događajima. Jedini oblik sudjelovanja u povijesti za autora je  – biti preplavljen njome; dočim je jedini oblik književne etike – ne biti njome preplavljen. Podsjetila bih da je svojedobno veliki Pier Paolo Pasolini primijetio kako je želja da se bude sastavnim dijelom povijesti ustvari „narcisoidna fiksacija koja implicira, izvan prirodne deformacije epistemološkog odnosa sa stvarnošću, nostalgiju (ne sumrak) za erom u kojoj se ta fiksacija dogodila“. A sve što se u ovom romanu događa autor je zafiksirao ili polijepio koristeći se autobiografskim detaljima (Blaževdol kao mjesto događanja, primjerice) iz današnjeg vremena, ali njima manipulira intelektualno i etički. No, upravo to je jamstvo tekstualnog jedinstva ovoga romana.

Želja za spoznajom i dubljim proučavanjem proširila se tijekom Velikoga rata na prirodu i vrste te sudbinu čovjeka, na odnose među stvorenjima: vojnički život i služenje u ratu postalo je neprestanim  spletom odnosa. Pisanje o tomu nedvojbeno uključuje ljudske događaje, povijest duša. Tu muku neprekidne prošlosti fiksirane u vječnoj sadašnjosti Grakalić je izvrsno prepoznao te maksimalno pojednostavljeno i stilom specifičnijim za govor nego za književnu diskurzivnost sofisticirano opisao. Nije bitan narativni čimbenik (prolepsis) niti temporalnost priče, već bolan, ljutit ljudski doživljaj vremena, koji subjekt pripovijedanja (tako bismo mogli nazvati glavnoga protagonista) izražava. Dodajmo, svijet koji on vidi, prikazuje i opisuje tijekom rata i nakon rata vrlo je barokan, u svojoj destabiliziranoj prirodi sazdan od besmisla i manjkavosti, inertnih političkih shema, što se ne mogu naći ni u kakvom svjetlu ideala.

Pisanje o ratu, shvaćeno kao književna konvencionalnost, zahtijeva i perfekciju u izrazu, u stilu, u tehnici, u autorskoj funkciji da precizno kida niti istkane književnim kodom. Kod Grakalića to nikada nije problem, on se uvijek uvlači u mikro i makro tekstualnu bitku; on odlučuje koje odlomke eliminirati, koje pustiti da se „sami“ pričaju. Pa i to što je potrošio život glavnoga junaka i naratora u romanu, Gabra Štignjedeca, na prokletstvo duše, jest pitanje autorove stilske strategije.

Jer, za pisanje zanimljivog romana često nije potrebno davati život nejasnim zapletima ili krivotvoriti zastarjele i tajanstvene jezične registre, već je najbolja strategija razgovarati sa srcem čitatelja, presresti i zadovoljiti njegove potrebe. Na svoj mističan način Marijan Grakalić je u tome posve uspio.