Sinoć sam se bavila ovim fotografijama, i kad sam shvatila da to radim dulje nego što je potrebno, da imam potrebu na njima nešto naglasiti a da ne znam baš posve točno što, počela sam se nekako preispitivati zašto su mi uopće gladijatori interesantni.

Svakako postoji neka vrsta simbolične paralele; stanujem u neposrednoj blizini Arene, ona potpuno dominira mojom vizurom. Sve što se u njoj događa gotovo se direktno odražava u mojem stanu. Radim u Arheološkom muzeju, dakle na neki način živim od Arene; živim od onog što vidim i vidim ono od čega živim, to je, kao i sama građevina, potpuni krug.

Rimska civilizacija ne samo da je prethodnica ovoj našoj, ona je visoko sofisticirana, i u brojnim je detaljima naprednija od suvremenosti. Ratovanje je u doba Rima, na primjer, znatno racionalnije nego danas: to su osvajački ratovi čija je ekonomska logika izrazito direktna: potrebno je pokoriti Histre da ne napadaju brodove koji prolaze Sjevernim Jadranom, na brodovima je maslinovo ulje, kamen iz lokalnih kamenoloma, prehrambeni proizvodi. Osvojena područja nikad ne ostaju ničija, apokaliptična i spaljena zemlja, kao što je bio običaj u našem nedavnom ratu, ili kao ovo što vidimo u Ukrajini. Na njima se trenutačno gradila infrastruktura, osnivale su se kolonije isluženih legionara. Jedno od obilježja takve infrastrukture bio je amfiteatar, po prilici kao što se danas pred svake izbore obećava nekakav stadion.

Ustanoviti gladijatorske borbe u Areni (a to su, kao što se jasno vidi na ovoj fotografiji, “prave” borbe), bio je koliko slušam od kolega, pravi podvig. Trebalo je kompletno rekonstruirati tipove gladijatora, njihovu odjeću i oružje kakvo više nigdje ne postoji, ustanoviti tip borbe koja odgovara takvoj opremi, i, ne manje važno, dovesti publiku u stanje gladijatorskih borbi (treba čuti to urlanje njemačkih turista kako bi se vidjelo da 2000 godina u razvoju civilizacije ne predstavlja gotovo ništa).

Unutar tog veličanstvenog kruga, koji je danas, kada posjeduje samo vanjski omotač, znatno prozračniji nego što je nekad bio, stoji znatno manji krug određen pijeskom, koji upija znoj, i krv. Taj krug, u koji se ulazi nakon što se u maloj prostoriji pomoli boginji Nemezi, ili nekoj drugoj, a potom se u punoj opremi, u svemu onome čime možemo napasti i što nas može obraniti, izlazi pred puk, pred careve, senatore i trijumvire. I pobjeđuje se, kako bi se naredni put izgubilo, ili se gubi, kako bi se drugi put eventualno pobijedilo. To je, kad se stvar silno pojednostavni, program na koji bi se mogla svesti svaka ljudska sudbina. Postoji štit, i postoji mač. Pijesak i krug, unutrašnja i vanjska borba. Postoji sreća i nesreća, i Nemeza postoji. I izvan toga nema se kamo.

Pulski gladijatori izvana izgledaju kao turistička atrakcija. Iznutra, to je grupa ljudi različitih profesija, koji vode dvostruki život. Pomalo kao pisci, koji često žive u sličnoj podvojenosti. Ne vjerujem da su danju osobito eksplicitni o onome čime se bave noću, u pravilu govore malo, izražavaju se nekom vrstom ritualnog ponašanja, usklađivanjem tijela i 2000 godina starih pokreta, na koje ih prisiljava teška, ne osobito holivudska oprema. U Areni, kada se spuste viziri na kacigama, nestaje građanski identitet, samo upućeni mogu raspoznati koji je koji. Svaku borbu tijesno nadzire sudac, gotovo ga je nemoguće izbjeći prilikom fotografiranja. Nagon je pod kontrolom, kanaliziran je, to je ono što razlikuje nasilje od takmičenja. Premda gladijatorstvo nije sport, nema rezultata gladijatorskih borbi u dnevnim novinama. Samo ja u dnevnoj sobi povremeno čujem ovacije upućene Barbariusu, ratniku Samaritancu zarobljenom u borbi u blizini Olbija, pošteđenog smaknuća zbog izdržljivosti i snage, dovedenog u Pulu bez mogućnosti da postane slobodan. Ili da je, kao na priloženoj fotografiji, gostujući gladijator iz Rima pod imenom Germanicus izgubio u borbi protiv murmilla Ursusa.

Postojanje gladijatora, potpuna zatvorenost njihovog svijeta koji ponekad pokušavam s ne osobitim uspjehom rasvijetliti fotografijama, stvara oko samog spomenika, Arene, dragocjen štit ljudskosti, i smrtnosti. Njima to nije ekstravagantna kulisa, nego primarno mjesto. I to su zvukovi koje se ljeti uvijek iznova ponavljaju u mom susjedstvu: međusobno dozivanje čiopa, razgovori i dovikivanje u stražnjim dvorištima, i zvuk trube, koja označava početak naredne borbe, još jednog životnog ciklusa pobjede i poraza, nakon čega se nešto nastavlja, ili započinje iznova.