To čega mislim da nema bih mogla ugrubo podijeliti na 4 stvari: 1. Epistemološko pitanje koncepta istine kao nečeg usko vezanog uz koncept dezinformacije, 2. Homogenizacija društvenih mreža i/ili slabo diferenciranje između njihovih platformi i sadržaja koje donose i 3. Očekivano, ne samo suptilni izostanak preuzimanja odgovornosti u širenju dezinformacija od strane televizija, a s jedne od njih ova emisija dolazi, nego i imputacija da su upravo one, ili ona, arbitri informacija i 4. Imputiranje da vjerovanje informacijama ima znak jednakosti sa prihvaćanjem da su one istinite.

Nastojat ću ne ići nadugačko i naširoko o ova četiri pitanja jer bi se tu moglo svašta ispisati nego ću nastojati ocrtati najbitnije stvari kod sva četiri navedena problema.

Što se koncepta istina tiče, u ovoj se epizodi tom pitanju nešto sitno približilo kad se odškrinula tema alternativnih činjenica, ali u sam koncept istine i, naravno, njeno prepoznavanje, nije se ulazilo. I kao što rekoh, ulazak u tu temu je gigantski i zbog toga teško uglavljiv u duljinu ovog medijskog formata koji se ionako bavi i drugim temama, ali proći pokraj tog pitanja maltene kao pokraj turskog groblja je šteta ne samo zato što je taj problem jedan od ključnih za ovu raspravu nego i zbog toga što njegovo zaobilaženje pravi konfuziju (i time možda budi sumnju da upravo ove figure žele širiti dezinformacije ili sakriti informacije…?). Kroz emisiju postaje jasan “plod” suzdržavanja od ulaska u ovaj epistemiološki problem jer se, na primjer, vjerovanje u to da je zemlja ravna i pitanje cjepiva protiv korone tretiraju jednako, a ta se pitanja ne mogu jednako tretirati. Prvo, ne uzima se dijakronijski i sinkronijski faktori pri skupljanju puzzla do slaganja istine, što je veoma bitna stavka. Pitanja koja su se pojavljivala tokom ove tri godine i u raznim fazama kroz ovaj trogodišnji period mogu biti tretirana na istoj ravni kao i pitanje je li zemlja okrugla ili ravna jedino ako damo puni i jedini legitimitet konceptu vjerovanja onome što čujemo i shvaćanju tih informacija kao činjenica u relaciji odozgo prema dolje. Odnosno, samo ako odlučimo prihvatiti nešto kao istinu u onom trenutku kada nam je ta informacija dana bez da smo razmotrili sve ostale faktore koji daju ili ne daju kredibilitet davaocima informacija i važnije, kontekstu iz kojeg govore. Zbog toga su dijakronijski i sinkronijski aspekti važni, pri čemu kod sinkronijske “faze” trebamo uvijek biti oprezniji, a to je nešto o čemu se ovdje izbjeglo govoriti. Mi kao ljudi gdje god živjeli imamo taj “luksuz” vremena i testiranja teorije da je zemlja okrugla kroz vrijeme zbog čega možemo reći da zemlja nije ravna. Isto vrijedi i za, na primjer, teoriju evolucije. Na raspolaganju imamo ogromnu građu dokaza koje odolijevaju falsifikaciji kroz vrijeme i načine testiranja. Takvo nešto nismo imali na raspolaganju što se tiče ranih faza puštanja cjepiva protiv korone u opticaj i dapače, s pogledom na sve to 3 godine kasnije, znamo da su mnoge stvari koje su nam oni plasirali, a “njih” uključuje i medij koji emitira ovu emisiju, ispale lažne. Ovo, dakle, gotovo pa usputno izjednačavanje ove dvije vrste informacija bez ikakvog uzimanja u obzir sinkronijskog i dijakronijskog aspekta konzumacije tih informacija, a pogotovo imajući na umu i ulogu ove televizije u pedaliranju dezinformacija vezano uz COVID i cjepiva, barem meni, daje dovoljno materijala da bilo koji aspekt ove medijske priče uzmem sa velikom žlicom soli.

Što se homogenizacije društvenih mreža tiče, da, one su sve ugurane u isti kalup. Spominju se tweetovi lažnih profila i influenceri, ali se ne spominju, na primjer, podcasti koji su dali i daju platforme stručnjacima iz raznih područja koji, ako već ništa drugo, znaju ponuditi teorije i/ili pitanja vrijedna pažnje. Ovdje govorim, da bih naglasila kontrast između njih i anonimnih tweetova, na primjer, o kvalitetnim podcastima, često “deep-dive” tipa, koji su, prema Reuters institutu među najpopularnijima što se podcastova tiče i među američkim i evropskim “masama”, a koji su meni i mnogim ljudima koje poznajem, uz objavljene studije, često pomogli u proširivanju horizonta na putu do pronalaska kredibilnih informacija. Iako nisu strašno zastupljeni barem među ispitanicima na evropskom i američkom tlu, jer su ipak ove instant forme kao što su influenserski sadržaji, Facebook, Twitter i Instagram postovi upečatljiviji, lakše i brže probavljivi i istureniji, šteta je bilo iz cijele rasprave u emisiji izostaviti podcaste i pozitivnu ulogu koju igraju u tome da se ljudi mogu barem koliko-toliko orijentirati u svijetu u kontekstu razabiranja koje informacije imaju veći a koje manji kredibilitet, težinu, važnost, itd. S obzirom na kvalitetu određenih podcastova, ne mogu da ne pomislim da se ovdje radi o pokušaju diskreditiranja upravo zbog njihove važnosti u kontekstu traganja ili pronalaska legitimnih informacija kako bi mediji poput ovih vratili povjerenje “masa” koje su, što i sami priznaju, izgubili, a to me dovodi do treće točke, što je odricanje od odgovornosti u širenju dezinformacija od strane mainstream medija. Premda jedna od gošći spominje nekvalitetu televizijskih sadržaja kao jedan od uzroka kreiranja nepovjerenja prema mainstream medijima od strane “masa”, nije natuknut ni tračak plana za vraćanje tog povjerenja osim aludiranja na reputaciju, odnosno, drugim riječima, pokušaj življenja na staroj slavi. Televizija je stari medij u usporedbi sa društvenim medijima, pa im zato treba vjerovati, jer tu televiziju vode ljudi koji znaju šta rade. Plasiranje informacija koje su pod utjecajem težnje za dodvoravanjem vladajućima i njihovim (trenutnim) ideologijama, agendama i slično se uopće ne spominje, što je velik problem, kao i s tim povezane strukture financiranja.

Iako je emisija svjesna razlike između današnjeg svijeta ubrzanog tenologijom i doba, recimo, Hitlerove Njemačke, odnosno problema saturacije informacijama s mnogo više strana (govorilo se o tržištu ideja), čini se da je glavna ideja vodilja pri konzumaciji i prosudbi informacija vjerovanje. Tu se opet invocira ono epistemiološko pitanje s početka, jer istina nije samo gotov proizvod kojeg u bilo kojem trenutku i bez obzira na njeno stanje u proizvodnji možemo pokupiti s police i odnijeti kući, a da ne govorimo o tome da se drugačiji kriteriji kod određivanja činjenica trebaju primijeniti kod “hard sciences” kao što su fizika i kemija i kod “soft sciences” kao što su povijest i sociologija, jer kod potonjih je pitanje falsifikacije, da “posudim” teorije Karla Poppera ovdje, na stranu to što on to nije nazivao tvrdim i mekim znanostima nego znanostima i neznanostima, ali svakako treba prepoznati taj faktor falsifikacije kroz testove kao faktor distinkcije između ove dvije grupe oblasti. Imajući, dakle, ovu distinkciju na umu, a koju komplicira i sinkronijski faktor kod prikupljanja informacija čak i kad se radi o hard sciences (npr. sad je rano u ovoj fazi reći išta, s obzirom na ove informacije koje imamo možemo oprezno reći ovo, ali čekamo nove dokaze), vjerovanje svakako ima mjesto u putovanju do pronalaska i prihvaćanje činjenica, ali zbog kompleksnosti epistemioloških faza prilikom istraživanja i zbog prirode tih istraživanja (radi li se o hard ili soft sciences), ne možemo uzeti samo kriterij vjerovanja kao jedini ili čak glavni, jer ako njega uzmemo kao jedini ili glavni kriterij, to opet insinuira prepuštanje drugima da nam informacije plasiraju u mindsetu i relaciji vjernik-svećenik, što nas samo vraća natrag na problem od kojeg smo krenuli ili od kojeg su oni krenuli u ovoj emisiji.

Eto, nastojala sam skratiti za one koji su bili voljni izdržati me do kraja i samo ću staviti disclaimer da je ovo samo prva emisija od koje možda možemo očekivati “razrješenje” nekih od zavrzlama i problema koje sam spomenula i onih koje nisam.