Građanko opasnih namjera,

Sjećaš li se naših nadrealističkih rasprava o politici?

Previše fantastičnih da bi ih prešutjeli.

Uništenje Vojno industrijskog kompleksa mora biti prva zadaća Matrixa stvarnog oslobođenja čovječanstva. Tek nakon toga društvo se može i mora organizirati na drugi način,

od narodnih masa!, a ne prema dijalektičkom skoku u prazno nekolicine trgovaca uvredljivim riječima, ili po kokainskom dekretu neke diktatorske sile, niti prema placebo idejama Kulturne revolucije, ili kojekakvim znanstvenicima komunikativnog djelovanja, a na kraju, ni preko militantnih saborskih zastupnika, tih legalno izabranih estradnih hulja i javnih rugoba temeljem općeg prava glasa i,

Onog tajanstvenog blještavila koje nam maše iz daljine.

Vrijeđaj ako ti je do toga ali, čitaj – kaže Epiktet,

Vrijeđajte ako vam je do toga ali, borite se, vikala si iz sve snage,

Pognutim glavama na barikadama, spremnim na trenutni bijeg, u svim smjerovima

Jer pobjeći nemaš gdje osim – svugdje.

Tvornice umjetnicima!

Zemlja filozofima!

Sva vlast vagabundima koje mori glad!

Je li to sve za što si spremna umrijeti?

Je li to sve što je ostalo od juriša na Bastilju i Zimski dvorac?

Ženo u crnom,

Ti si otpadak opsesije buntovničkim životnim stilom, opsesije Obećanom zemljom,

Kako si me našla?

Postao sam mali smireni centar svijeta boemskih logora.

Htio sam udisati dim džungle u plamenu,

Konstruiranjem sistema semiotičkih pravila koja životno iskustvo pretvaraju u tekst,

Kao prvi majmun u svemiru, kao velika zaljubljena duša

Kakvu može imati samo propalica, koji govori u toplim rembrandtovskim tonovima, bez prestanka, dan i noć.

Ja sam serijski monogamist u oporavku od fanatizma serijalnog svijeta znakova,

A ti, ti si još uvijek glas u mojoj glavi.

Jasna kao manifest u kojem je zapisana naša spasonosna sudbina.

Svilena poput srpa i čekića na zastavi sa značenjem koje doziva.

I, ja sam te slušao, pazeći da ne propustim ni jednu jedinu riječ, nakrcan tminom u kojoj se smjestilo sunce, mjesec i sve zvijezde

Koje su svojim treperenjem otvarale i zatvarale tvoje bijesne oči.

Buduća društvena organizacija obilja koja odbija postojati mora se podizati slobodnim udruživanjem i povezivanjem svih radnica i radnika, prvo u asocijacije, onda u općine, distrikte, narode i, napokon u jedan veliki internacionalni i univerzalni federalni savez s gromovima i munjama u temeljima.

Tek onda će se čuti istinski i životvorni krik slobode u jednom jedinom trenutku opće sreće,

Poredak tako obožavan, koji ne niječe interese pojedinca i društva, nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad sa Penatima na pragovima naših domova i, Agnijima

oko plamtećih Molotovljevih koktela i Staljinovih orgulja.

Tko još želi umrijeti bez ožiljaka?

Jesam li baš ja ono najgore što ti se dogodilo u životu?

Pamtim tvoje oduševljenje agonijom porođajnih muka i savršenom vizijom,

Tek kada sve izgubimo imamo slobodu raditi bilo što.

Jezik tog krika slobode bio je tvoj jezik, a ja sam ti pomagao,

Strpljivo sanjareći, prekriženih nogu.

Proširimo na radničke asocijacije uzete kao prijateljstvo, bratstvo i jedinstvo, princip inteligencije ‘bricolage’ koji ujedinjuje revolt svake suhe mrvice kruha i,

Svakog nasumce ispaljenog i zalutalog metka – slijepo odanog tajnim dnevnicima i, mi ćemo stvoriti jedan proudhonovski oblik civilizacije koji će se, u svakom pogledu, političkom, ekonomskom, estetskom, totalno razlikovati od svih prethodnih civilizacija.

Istina je zapravo, kaže Jack Kerouac, da mi ne razumijemo svoje žene,

Prebacujemo krivnju na njih,

A sva je krivica na nama,

Dekadentnim filmskim statistima i razočaranim kaskaderima

Crvenima u licu, znojnima i podlima poput raspjevanog bodeža u rođendanskoj torti.