Nikola Devčić Mišo: POBJEĆI NEMAŠ GDJE OSIM – SVUGDJE

11755809_837673929634846_6738776070912455104_n

POBJEĆI NEMAŠ GDJE OSIM – SVUGDJE
.
Građanko opasnih namjera,
Sjećaš li se naših nadrealističkih rasprava o politici?
Previše fantastičnih da bi ih prešutjeli.
Uništenje Vojno industrijskog kompleksa mora biti prva zadaća Matrixa stvarnog oslobođenja čovječanstva. Tek nakon toga društvo se može i mora organizirati na drugi način,
od narodnih masa!, a ne prema dijalektičkom skoku u prazno nekolicine trgovaca uvredljivim riječima, ili po kokainskom dekretu neke diktatorske sile, niti prema placebo idejama Kulturne revolucije, ili kojekakvim znanstvenicima komunikativnog djelovanja, a na kraju, ni preko militantnih saborskih zastupnika, tih legalno izabranih estradnih hulja i javnih rugoba temeljem općeg prava glasa i,
Onog tajanstvenog blještavila koje nam maše iz daljine.
Vrijeđaj ako ti je do toga ali, čitaj – kaže Epiktet,
Vrijeđajte ako vam je do toga ali, borite se, vikala si iz sve snage,
Pognutim glavama na barikadama, spremnim na trenutni bijeg, u svim smjerovima
Jer pobjeći nemaš gdje osim – svugdje.
Tvornice umjetnicima!
Zemlja filozofima!
Sva vlast vagabundima koje mori glad!
Je li to sve za što si spremna umrijeti?
Je li to sve što je ostalo od juriša na Bastilju i Zimski dvorac?
Ženo u crnom,
Ti si otpadak opsesije buntovničkim životnim stilom, opsesije Obećanom zemljom,
Kako si me našla?
Postao sam mali smireni centar svijeta boemskih logora.
Htio sam udisati dim džungle u plamenu,
Konstruiranjem sistema semiotičkih pravila koja životno iskustvo pretvaraju u tekst,
Kao prvi majmun u svemiru, kao velika zaljubljena duša
Kakvu može imati samo propalica, koji govori u toplim rembrandtovskim tonovima, bez prestanka, dan i noć.
Ja sam serijski monogamist u oporavku od fanatizma serijalnog svijeta znakova,
A ti, ti si još uvijek glas u mojoj glavi.
Jasna kao manifest u kojem je zapisana naša spasonosna sudbina.
Svilena poput srpa i čekića na zastavi sa značenjem koje doziva.
I, ja sam te slušao, pazeći da ne propustim ni jednu jedinu riječ, nakrcan tminom u kojoj se smjestilo sunce, mjesec i sve zvijezde
Koje su svojim treperenjem otvarale i zatvarale tvoje bijesne oči.
Buduća društvena organizacija obilja koja odbija postojati mora se podizati slobodnim udruživanjem i povezivanjem svih radnica i radnika, prvo u asocijacije, onda u općine, distrikte, narode i, napokon u jedan veliki internacionalni i univerzalni federalni savez s gromovima i munjama u temeljima.
Tek onda će se čuti istinski i životvorni krik slobode u jednom jedinom trenutku opće sreće,
Poredak tako obožavan, koji ne niječe interese pojedinca i društva, nego ih štoviše potvrđuje i dovodi u sklad sa Penatima na pragovima naših domova i, Agnijima
oko plamtećih Molotovljevih koktela i Staljinovih orgulja.
Tko još želi umrijeti bez ožiljaka?
Jesam li baš ja ono najgore što ti se dogodilo u životu?
Pamtim tvoje oduševljenje agonijom porođajnih muka i savršenom vizijom,
Tek kada sve izgubimo imamo slobodu raditi bilo što.
Jezik tog krika slobode bio je tvoj jezik, a ja sam ti pomagao,
Strpljivo sanjareći, prekriženih nogu.
Proširimo na radničke asocijacije uzete kao prijateljstvo, bratstvo i jedinstvo, princip inteligencije ‘bricolage’ koji ujedinjuje revolt svake suhe mrvice kruha i,
Svakog nasumce ispaljenog i zalutalog metka – slijepo odanog tajnim dnevnicima i, mi ćemo stvoriti jedan proudhonovski oblik civilizacije koji će se, u svakom pogledu, političkom, ekonomskom, estetskom, totalno razlikovati od svih prethodnih civilizacija.
Istina je zapravo, kaže Jack Kerouac, da mi ne razumijemo svoje žene,
Prebacujemo krivnju na njih,
A sva je krivica na nama,
Dekadentnim filmskim statistima i razočaranim kaskaderima
Crvenima u licu, znojnima i podlima poput raspjevanog bodeža u rođendanskoj torti.