Meni se činilo samo da bih ti mogla reći

Koliko ženske tuge ima u svakom zrenju.

I to, da svaki poraz ne vodi k pomirenju,

Već da bi voda života iz mene mogla isteći.

,

A titralo je polje, k’o da se razlijeva nafta.

I bijaše mi žao kućice propalog puža.

Kako te svaka sklonost do kože razoruža,

Dok okolo hajdina cvate, isprana plahta.

.

Pomislih da se nisam vinula previsoko,

Da ćeš mi dati vjetra, zamaha i elana,

Da će za okasnjele ludosti biti dana,

U vlažnoj povijesti srca, dugoj ko Orinoco.

.

Meni se činilo samo da o ljubavi zborim

Skupljajuć rasuto perje od krila odsječena.

Prigrlih svoga Zmaja, oštricom probodena,

I prođoh onim poljem vičući: “Gorim, gorim!”.

.

F. G.