Na početku bijaše zlo, potom čin i, na kraju zlo – čin. Na početku bijaše san, potom java i, na kraju sno – viđenje.

Snivati znači misliti od onog ‘ništa’ praiskona, do novog svitanja svijeta.

Vizualno-spacijalni sanjari koji ljube kao što i mrze snivaju snove o introspekciji i samospoznaji, snivaju desadeovske snove o provjeri etike bezdanom erotike, snivaju intrapersonalne kafkijanske snove o stravi trikova ressentimenta, snivaju san sna o jeziku u službi sna.

Lucidni snovi krijumčare cijelu jednu stvarnost kako bi se došlo do spasonosnih načela potpuno nove revolucionarne strogosti.

Senilni skepticizam dnevnih snova sniva strojeve žudnje koji ‘daju uzimajući’ i ‘uzimaju dajući’.

Nisam mogao čekati da to shvatiš,

Ne bi mi ostalo ništa od života.

,

 

Umoran sam,

Od politika bez stranaka, od subjekata bez objekata, od vjernosti vjernosti,

Umoran sam i od same pomisli na seks,

od trauma ljubavi,

od brige za zdravljem,

Sada me umara pomisao na smrt.

Nešto me izjeda. Bit će da je to od pakla na zemlji kao slučajnog telosa diktature proletarijata.

Ali ipak, tu i tamo, ne prečesto, sjetim se,

Kako si me gledala,

U blagotvornoj zrelosti oprtunog trenutka.

Svaki dan kuham rastrgane utrobe povrća, onako bespomoćne, okružene krpama, loncima, noževima i sjećanjima na vremena kada je i sunce klečalo pred njima, svaki dan lažem samoga sebe kako bih održao konce sudbine u svojim rukama, da bih prikrio odsustvo smisla.

Sve što kažem odzvanja čudesnim tonovima tišine i odiše gorkim poniženjima jednog te istog sna o nadahnuću nečim divljim, ali u skladu s ljudskim dostojanstvom.

‘Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće’.

Osjećaju da su živi tek kada vide mrtve.

‘Jesu’ kad ne misle i, ‘nisu’ kad misle.

Misliti znači oblikovati se u disonanci.

Misao je divlja skulptura, misao je prst na obaraču dijalektičke reprezentacije moderne tragedije i, razaranje aure u trenutku kada ‘zlo oko’ posjeti ‘korumpirano uho’.

Misao je poezija koja žeže despotizam hirova javnog mnijenja.

Misao je poezija nekoliko divnih crvenih zastava koje proizvode kataklizmu, čitavu jednu šumu tvorničkih dimnjaka iz kojih suklja uzvišeno dostojanstvo nojeva i žirafa, plamenih peći i, brusilaca dijamanata.

Od snova o jednakosti ostala je jednakost šansi, a od tlapnji o solidarnosti korumpiranih stručnjaka i nestručnjaka koji još nisu spremni na sve, dinamička tranzitivnost onkraj života revolucionarne upotrebne vrijednosti.

Ja sam čuvar dostojanstva neprofitnih projekata i, beskorisnih semioza i, otpadaka ‘događaja’. Bankroti me zovu po imenu, stečajni upravitelji skrbnici su mojih tajni.

Držao sam za ruke inspektore i bankare u noćima tamno plavim poput indiga.

U bezgraničnoj strasti postojanja spavao sam na ježevim leđima sa indijskim fakirima. Zdravom razumu to se činilo nemoguće.

Tvoj smijeh probija tajanstveni sensus communis,

Započinjao je nisko i završavao visoko

Baš kao smijeh luđaka na radiju

Samo brži i više nalik na hihotanje.

Zatim bi redovito prelazio na paranoični solo Charliea Parkera,

Uobičajenu tonsku viziju slobode izazvanu blizinom bordela.

Memento amora.

Način na koji san obuzima čovjeka sličan je načinu na koji žena obuzima čovjeka, ulazi u njega, s napetošću nalik blaženstvu zamke za lisice, usporedivom sa opijenošću, ali ne u smislu drogiranosti, nego u smislu profitabilne lucidnosti.

Umijeće prevare.

Ogradili smo se licima nove strogosti oko ‘stola najboljih ljudi i genija’ kako bi se sačuvali od pritiska svega onoga što ‘za stolom’ nije u trenutku kada sve postane moguće, Kad san o slobodi postane sloboda snivanja koja prelazi u zbilju radosnih snova kreativnih dezorjentirasti akustičkih slika bez značenja.

Koliko god neugodan ili po život opasan bio

San sniva otpor kontra-snu razuma, koji bi da sudi – snovima.