Na današnji dan 1904. rođen je u selu Sveti Jurij ob Ščavnici (Slovenske gorice) Edvard Kocbek, kršćanski socijalist, slovenski partizan, pjesnik, pisac i prevoditelj. Upoznao sam ga u siječnju 1969. na književnoj večeri i razgovoru s bogoslovima u ljubljanskoj Maistrovoj ulici. Te davne zimske večeri govorio nam je o svojim iskustvima revolucionara i kršćanina, zasladivši na kraju vrlo zanimljivo predavanje zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta s velikim pjesnikom prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri moderator na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na čemu mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.

I zaista, nekoliko tjedana poslije prvog susreta nosio sam mu s velikim strahopoštovanjem na ogled svoje hrvatske i slovenske pjesme. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da pozvonim ili ne. Dva puta približavao sam se vratima pjesnikova stana i nisam se usudio pritisnuti na zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti. Vrata mi je otvorio sam pjesnik, i to tako ljubazno kao da je jedino mene čekao čitavo poslijepodne. Sjedili smo za niskim stolom njegova kabineta. Na zidu nasuprot vratima visjelo je nekoliko umjetničkih slika među kojima je posebnu pozornost privlačio portret pjesnikova oca.

Kad je čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo mi je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao na tamošnjim gimanzijama. Ljubazna supruga i domaćica Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu, majčinskim me osmijehom ohrabrila, te sam podrhtavajućim glasom zamolio pjesnika da pročita moje pjesničke prvence. Uzeo je rukopise i obećao da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana. Narednih osam dana zanemario sam sve studentske obaveze i nestrpljivo nagađao hoće li njegova ocjena biti pozitivna ili negativna. Kad sam drugi put dospio u Veselovu ulicu, Pjesnik me jednako ljubazno dočekao, što mi je dalo naslućivati da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Bio je vrlo oprezan u razgovoru. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno suprotan studentu teologije. Pjesme su zapravo revolt mog životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je bio jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti, u svakom slučaju predstoji mi sukob s crkvenom strukturom, ali i sa svjetovnom vlašću.

U proljeće 1974. kod Mladinske knjige u Ljubljani izašla je moja zbirka pjesama na slovenskom jeziku s Kocbekovim popratnim tekstom na ovitku. Moj posljednji susret s velikim čovjekom, kršćaninom, pjesnikom i književnikom zbio se u studenom 1977. Čekao me u svom stanu u točno dogovoreno vrijeme s jednakom ljubaznošću kakvu mi je godinama poklanjao. Nakon kraćeg razgovora poklonio mi je svoje izabrane pjesme i poželio mi plodonasan stvaralački život. Bio je i ostao mojim uzorom kojemu sam se nastojao što dostojnije zahvaliti prevođenjem njegova ratnog dnevnika „Drugovanje“, te njegovih pjesama, novela i eseja.