Vesna je spisateljica i osoba čudesne biografije: poznavala je i povezivala toliko različite kulture, proputovala svijet, pisala neobične knjige, susretala ljude čudesnih spoznajnih i proročkih moći…

Bila je uvijek posebna, svoja; pričali su mi njezini prijatelji iz krugovaškog naraštaja kako ih je još pedesetih godina zadivljivala i osvajala svojom otmjenom, tajnovitom ljepotom i stihovima koje je pisala, punima zagonetnih slika, u kojima je tematizirala ljubav u raznim pojavnim oblicima. Već zarana je pokazala i sklonost prema spiritualnosti, ali ne onoj koja je kodificirana strogim dogmama i klerikalnom hijerarhijom.

Radoznala, sklona istraživanju, usudila se u svojim ranim tridestima – kad su njezine kolegice sa studija maštale o obitelji i mirnom poslu – otisnuti u daleku Indiju; dvije je godine tamo studirala bengalski jezik i putovala tom velikom zemljom, upoznavala njezinu kulturu, ali i ljude, ne samo u velikim gradovima, već i u zabiti.

Kad smo prije 5-6 godina priređivali za tisak Vesninu knjigu Portret majke Indije, koja je izišla u biblioteci Velimir Visković bira za vas zagrebačkoga Profila, pitao sam je li Indijom putovala u društvu, jer vjerojatno joj je trebala zaštita. Tih dana u medijima dosta se govorilo o nasilnosti indijskog društva, posebno o čestim nemilosrdnim silovanjima. Pogledala me začuđeno:

-Pa, neee! Sama sam putovala; događale su se nezgode zbog loših higijenskih uvjeta, ali nasilje ne!

Uostalom, upravo u toj knjizi – koja je svojevrsna kruna Vesnina bavljenja Indijom i u kojoj se izmjenjuju eruditsko-enciklopedički dijelovi s onima koji su slobodnije, literarnije pisani – očituje se duboka fasciniranost indijskom kulturom, pogotovo načinom kako tradicija živi u suvremenosti. Naime, za razliku od evropske kulture, koja je prepuna prekida i često nasilnih raskida s tradicijom, indijska se zasniva na kontinuitetu tradicije, tako da je davno nasljeđe prisutno i visoko cijenjeno u suvremenosti.

Iako je Indija snažno odredila Vesnu, utjecala na njezine nazore o svijetu i posebno na njezinu duhovnost, nije se zatvarala prema drugim i drugačijim iskustvima. Budući da je, uz supruga diplomata, živjela u Egiptu, Gani, Sjedinjenim Državama, boravak u tim zemljama iskoristila je za proučavanje njihove tradicije (osobito egipatske) o čemu je s razumijevanjem pisala, pa ta iskustva i integrirala u svoj književni opus.

Osobno sam upoznao Vesnu Krmpotić 1987. godine; bio sam u žiriju Vjesnikove nagrade Goran za najbolje književno djelo godine, koju je dobila Vesna.

Duboko me potresao nagrađeni autobiografski, ispovijedni roman Brdo iznad oblaka, koji je svjedočio o umiranju njezina djeteta, ali uz tu dokumentarnu dimenziju donio je vizije i snove dječakove te autoričine refleksije o smislu ljudskog postojanja i transcendentalnim iskustvima. Javio sam joj telefonski u ime žirija kako je dobila nagradu. Nije se posebno veselila, vjerojatno joj tuga gubitka nije dopuštala da se raduje uspjehu romana koji tematizira taj gubitak.

Roman je postao veliki bestseler, a Vesna me u nekoliko navrata molila da govorim na njegovim predstavljanjima u raznim gradovima. Dvorane u kojima smo nastupali bile su uvijek dupkom ispunjene, a njezina publika je bez riječi, s dubokom pozornošću slušala svaku spisateljičinu riječ. Dosta je ljudi imalo suzne oči slušajući Vesnu. Govorio sam dotad na stotinama tribina i promocija, ali tako svečanu i pobožnu atmosferu kao na Vesninim promocijama nisam dotad doživio.

Bilo je u publici uvijek i dosta poklonika Sai Babe, kojima su Vesnine knjige bile svojevrsna spona s učenjem tog indijskog svetog čovjeka; Vesna je bila njihova učiteljica, njihov guru. Kad smo se vraćali kolima s predstavljanja u, čini mi se, Križevcima, gdje je publika doista bila u transu, osjetio sam potrebu da malo relaksiram atmosferu šaleći se:

-Vesna draga, dok sam te slušao prošli su me trnci, ne znam kako govori Sai Baba, ali večeras je govorila Vesna Baba. Ja sam ti skroz racionalan tip, ali bio sam dirnut.

Ugrizao sam se odmah za jezik jer se moja šala mogla shvatiti i kao poruga. Ali Vesna je razumjela, samo se osmjehnula i blago mi dotaknula ruku:

-Imam ja jednog takvog nevjernika kod kuće, naviknuta sam na takve šale!

Mislila je na svojeg supruga kojega je upoznala kao jugoslavenskog diplomata u Indiji, ljudinu koji je bio spreman svojom ženidbom sa pjesnikinjom, koja nema baš podobne političke nazore, ugroziti svoju diplomatsku karijeru. Jer to je sila ljubavi, u koju je Vesna duboko vjerovala, koja pomaže da se premoste sve razlike. Pa Vesna je zapravo i pokušavala u svim religijama, u svim vjerovanjima, pronaći zajedničku integrativnu ideju. Da, ona je zagovarala dubinski ekumenizam, ne samo među monoteističkim religijama.

Naravno, to što je Vesna naučavala nailazilo je na otpore u vrijeme socijalizma jer je odbacivala službeni materijalistički nauk i tražila smisao u spiritualnome, a nakon devedesete jer se njezino kršćanstvo i katoličanstvo, kojem je izvorno pripadala, pojavljuju u nekakvom vjerskom sinkretizmu koji je Crkvi neprihvatljiv.

S druge strane, živjela je u Beogradu, nije se odricala supruga, nije raskidala s tom “agresorskom” sredinom, kako bi dokazivala svoje domoljublje. Nije joj lako bilo devedesetih, bila je izvrgnuta i svojevrsnom bojkotu, čak mi je govorila kako ima problema da nađe promotore svojim knjigama: – Kao da se boje govoriti o meni!

Ali Vesna nije odustajala od svoje ideje kako vjera mora biti ono što ljude povezuje, a ne dijeli, da je vjera ljubav, a ne povod za uzajamnu mržnju. Nije htjela ni javno komentirati neugodnosti koje su joj se događale, kao kad je zatraženo od nje da povuče kandidaturu za potpredsjednicu DHK jer „nezgodno je, zaboga, da nam potpredsjednica bude iz Beograda“. Devedesetih je ona nastojala biti izvan svake politike, vrlo je intenzivno radila na svojoj megazbirci 108×108 (najvećoj u svjetskoj književnosti: sadrži 11 664 pjesme. Nije o toj knjizi puno razgovarala sa mnom, čak to nije smatrala „čistom književnošću“. Kao da me nije htjela zbunjivati, ah taj moj racionalistički skepticizam.

Sjećam se samo da je jednom, kad sam tražio da pošalje nove pjesme ili prozu za časopis Republika, rekla:

– Hoćeš baš književnost ili ovo što radim za 108?

-Nije mi jasno kakva je razlika!

-Pa ovo što radim za 108 ne pišem ja; ja sam samo zapisivačica. On mi diktira! U jednom dahu napišem na desetke pjesama!

-Ma, pošalji što hoćeš, glavno da je dobra literatura!

Nisam je uvijek dobro razumio, ali kad se dublje zamislim, čini mi se da se ja najviše približavam Apsolutu kad čitam dobru literaturu, osobito dobru poeziju. Kao da pjesniku doista diktira netko odozgo!

Počivala mi u miru, draga moja prijateljice. Možda se opet sretnemo u nekom od budućih života!