SJAJ ZLATNOG HELLASA
.
Šta bi s nama bilo bez vas, stari Grci,
kako bi siromašan bio svijet u hladnoj Tmini,
ne plešu li vaši mladi Bogovi
u sivilu jutra, u zlatnim sandalama
uz zvonki zvuk Cimbala,
u sjajnom blještavilu svoje čiste nagosti?
Zar nije jedan od Vas grešno
vatru raspirio u jednom ružinom sjaju,
zar taj nije pobjegao u avanturu,
usamljena ptica, u azurnom plavetnilu.
Ko je snu dao krila,
i koje je pjevao pjesmu heroja,
ako niste Vi, mala, nezaboravna Ljepotice?
Ah, iznad Helasa leži tuga i sjena,
sve do svjetlucavih plaža Atene
čudni bol se ugnjezdio u ljude,
ispunio je mudrošću sinove Kraljeva
i usamljene jecajuće Princeze
prijetećim, teškim, tamnim Prokletstvom
i ulio je u njih zagonetnu jezu Okrutnosti.
Poslušaj još:
Tamo stišće Bog Pan pastirsku Flautu
pijani tonovi u njegovim ustima,
Apolon povlači zategnute žice
vesele se njegove zlatne strofe,
i jedan buljuk nasmijanih Nimfi
izlazi iz niskoga grmlja,
visoko iznad suncem ozračenih terasa u brdima
širi se zvuk lire, leluja se ples
hora Muza, čije muziciranje
tek je jedan radosni hvalospjev.
Rosa od perli i kristala
protkiva vazduh, i pokriva čiste Stupove,
i podrhtava svjetlucavo iznad mora i vina,
te prekriva uzvišene mermerne slike Bogova.
Da, samo u tužnom plesu za mrtve,
dobija Tama jedan blagi Sjaj,
Sjaj Helasa u azurnoj vodi.
A mi, jedan mračni naraštaj, mi
koji smo kasnije rođeni, mi
se ne možemo Helasa dovoljno nagledati,
i njegovih neizbrisivih dubokih tragova.
Čovjek je tada postigao Neusporedivo.
Mi lutamo, otada još, u zlatnom oblaku
puni bezimene nostalgije kroz Vrijeme,
odavno uništeni, prazni i pusti.
Onu davnašnju čežnju još uvijek snivamo,
čežnju za svjetlosnim konjima, koji
„nebeski narod“ nose prema Partenonu.
.
Prevod: MARKO RAGUŽ
radio gornji grad 
