Sanjao sam da spavam i da granate padaju po bolnici. Kada sam se probudio, utvrdio sam da to nije san, nego java. Bio je u tijeku jak topnički napad iz svih raspoloživih oruđa neprijateljevog arsenala. Ako nastave ovako, nema mogućnosti da danas izađemo. Morat ćemo čekati da napad malo splasne. Ukoliko budemo previše čekali i ne izađemo danas, za Laurentovu ruku više neće biti nikakve pomoći. Izgubit će je. Moramo odlučiti: rizik ili čekanje. Postojala je i druga opasnost. Put kojim sam došao i kojim bi mi trebali izaći može svakog trena biti definitivno odsječen. I sada su šanse za izlazak male. Sve se bazira na sreći, vjerojatnosti da baš toga trena tamo ne bude zasjede.

Razgovaram s drugima, šta oni misle. Odlučeno je čekati prestanak napada. Svi misle da neće dugo trajati.

Kako vrijeme prolazi, a prolazi sporo kada nešto čekate, intenzitet napada ne prestaje. Svi su već pomalo nervozni. Puno je toga na kocki. I ako ostajemo i ako idemo. Ako budemo previše oklijevali, možda ostanemo zauvijek odsječeni. U tome slučaju Laurent sigurno ostaje bez ruke, a cjelokupna naša sudbina postaje do krajnosti neizvjesna. U slučaju da krenemo možemo stradati u topničkom napadu, koji nikako da stane, ili u četničkoj zasjedi. Ali, također, možemo imati i sreće pa se spasiti. Odluka mora biti donesena odmah, jer je potrebno izvršiti pripreme, a i u Mađarskoj nas već odavno očekuju.

Razgovaramo još jednom. Raspoloženje je da se krene, jer ako idemo imamo barem minimalne šanse da uspijemo, a ako ostanemo nemamo više nikakve, ni za što.

Ubrzavamo pripreme. Kola hitne pomoći vozi Brzi. Idem prvo Markovoj kući po njegovu djecu. To je prva faza. Trebam ih dovesti u bolnicu, pa ćemo odatle onda s dvoja kola poći u proboj. Po prvi put prolazim kroz cijeli grad. Marko stanuje na suprotnom dijelu Vukovara i sada mogu vidjeti što je od grada ostalo.

Teško mi je to opisati. Dok vozim brzo, najbrže što se može, pazeći da živi stignemo do Marka, od grada hvatam samo sekvence, poglede-bljeskove kakve mi vožnja dopušta. Znam samo da više ne vozim po asfaltu, jer je cesta popločena komadima crijepa i stakla. Svako malo, na takvom putu, izleti pred nas kakav krater od granate, koji moram u zadnji tren izbjeći. Neki put mi to ne uspije, pa kola dobro poskoče i zaplešu na cesti vukovarski ples smrti. Na takvim ulicama, za vrijeme naše vožnje tamo i natrag, nismo sreli nikoga živog, ni čovjeka ni psa ni išta što se kreće. Osim granata.

Pustoš je harala Vukovarom. Oni koji ovamo dođu iza mene, u nekim drugim okolnostima, moći će to bolje opisati i o tome svjedočiti. Ja sam jurio kroz pusti Vukovar za život i ništa drugo nisam želio znati. Za smrt ne moram ići nigdje daleko niti se žuriti, ona je ovdje, oko mene, gdje god pogledam, i imao sam osjećaj, dovoljno je samo zastati, usporiti vožnju, i ona će nas stići i potapšati po ramenu: Tu sam. Zato sam vozio. Nisam zastajao da nešto snimim, da nešto pogledam i zapamtim, da se ljutim na barbare i da budem tužan zbog njihova djela. Ne. Vozio sam. Vozio sam da nešto spasim, barem nešto, nekoga iz ovoga pakla. Vozio sam za Marka, za njegovu djecu. Za život.

Kada smo stigli, Ljilja, Markova supruga, medicinska sestra u bolnici, već je bila tamo. Koso na ulaz u kuću, Marko je postavio drvene trupce da ih štite. Živjeli su u podrumu. I njihovi susjedi s njima. Uzeli smo djecu i pošli. Marko je zastao na tren. Okrenuo se i pokazao rukom natrag:

“Sviđa li ti se moj vrt? Zar nije lijep?”

Glas mu je bio miran. Odavao je zadovoljstvo i prigušenu strast. Stajao je par trenutaka i uistinu uživao. Kada se okrenuo, oči su mu sjale, kao da zna više nego što želi i može reći. Kretnje su mu bile odlučne. Iz svakog pokreta izbijala mu je snaga. Iza dvorišta Markove kuće vidio se Dunav. Bio je tako blizu. Vidjela se i druga obala. Tamo je Srbija.

Kada smo kretali ispred bolnice, svi su izašli da se s nama pozdrave, i osoblje i pacijenti i Hrvatska vojska. Stiskali smo ruke jedni drugima i grlili se. Željeli su nam sreću. I mi njima. Trebat će nam svima.

Prekrižili smo se i pošli. Brzi je vozio prvi. Gas, pa šta Bog da. Sada smo u njegovim rukama. Prošli smo posljednju hrvatsku barikadu i ušli u ničiju zemlju, u kukuruze. Brzi nije vozio prebrzo, nije smio zbog ranjenika. Tu i tamo bi ugledali koji od napuštenih auta sa strane staze, iste koje sam vidio i u dolasku. Ni o čemu posebno nisam razmišljao. Molio sam u sebi molitve kojih sam se mogao sjetiti, i čekao da se nešto dogodi.

Ništa se nije dogodilo. U Nuštru smo sretno izašli na naš teritorij. Stali smo kod prve benzinske pumpe da natočimo gorivo. Svi smo bili sretni. Dalje je išlo lako. Prvo smo pošli za Đakovo i tamo ostavili Zorana Jačimovića. Iz Osijeka će doći da ga uzmu. Produžili smo dalje za Donji Miholjac i na granici se sreli s predstavnicima mađarskog Crvenog križa. Prekrcali smo Laurenta u njihova kola, zaželjeli mu sreću, i pošli dalje. Brzi se vraća za Vukovar. Nadam se da će uspjeti. Mi idemo za Zagreb. Prije nego krenemo, idemo u Donji Miholjac na ručak. Zaslužili smo ga. Brzi i medicinska sestra koja je s njim, neće. Žure se natrag.

Sretno, Brzi. Sretno, sestro.

Poslije ručka krećemo i mi. Za Zagreb. Dan je prekrasan, sunčan. Uživamo u vožnji. Svi smo dobro raspoloženi. Plašio sam se za momke, kako će podnijeti odlazak, ali sve je u redu. Oni razumiju situaciju.

Nismo imali nikakvih problema na putu. Do Bjelovara. Kada smo se približili Bjelovaru, u zraku sam osjetio miris baruta. Jak, oštar miris izgorenog baruta. Prosto je rezao nosnice kada bih udisao.

Nešto se dogodilo. Nešto veliko. Policijske patrole koje srećemo uz put ništa ne znaju, ili neće reći. U Bjelovar se ne može, nego moramo zaobilaziti. Da nemam djecu sa sobom, istražio bih što se događa. Ovako, gas i da što prije stignemo u Zagreb. To je najbolje.

Još je bio dan kada smo stigli. Gospođa Šumak nas je čekala. Primopredaja dragocjenog tereta je izvršena. Ona će sada voditi daljnju brigu o djeci.

.

NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!

.

#1991monografija #zoranfilipoviczoro #warincroatia #photojournalism #photography #domovinskirat #history #croatia #wardiary #bnwphotography #1991monography #homelandwar #diaryofdeath #vukovar #vinkovci #vukovarskabolnica #laurentvanderstock #zoranjacimovic #nustar #donjimiholjac #bjelovar #djakovo #osijek #brzi