„Jedna od većih čovjekovih zabluda, ona je da naprosto možeš okrenuti glavu. Da je bolje šutjeti i ništa ne kazati, da je ludost nešto pokušati promijeniti. Posebno ovdje kod nas. Nešto stvoriti. Napraviti. Pokrenuti. Da to mogu samo lunatici. Ali nekad, nekad ludost ima smisla. Nekad je veća ludost ne pokušati. Jer svaki potez kista, svaka priča i svaka nota, svaka lopta i svaka afera, koliko god djelovali maleno i nevažno, mijenjaju stvari. Razotkrivaju i afirmiraju, potiču i avansiraju. Kap po kap, korak po korak, guraju nas naprijed. I zato, ludost nekad itekako ima smisla. Nekad se moraš odlučiti za što jesi. I za što nisi. Što možeš suportirati i čemu se moraš suprotstaviti. Nekad ne možeš okrenuti glavu. Nekad je nužno odabrati stranu“…RADE ŠERBEDŽIJA

.

NIČIJA I SVAČIJA: BOSNA – NEPOZNATA ZEMLJA (TERRA INCOGNITA)

.

Politika kreira jednu stvarnost, koja pokušava da ide u korak za cikličnim zakonitostima vremena i prostora, s fokusom na finansijske tokove i logiku tržišta. Političke stranke često zahvataju iz bunara kosmičkih fenomena neke pojave, kojima daju pojednostavljeni i društveno prihvatljiv okvir. Stranka za bolju budućnost – naziv je jedne naše političke organizacije. Budućnost, dakle. Budućnost je kategorija vremena. Balkan uistinu ima neku budućnost, koje se čovječanstvo nipošto ne želi odreći. Bez obzira koja cijena treba biti plaćena. Prošlost i budućnost su kategorije historijskog vremena, koje u hiljadugodišnjem vremenskom rasponu prožimaju kosmički ciklusi koji su isprepleteni svjetlošću i tamom.

Svetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom.

Baš otuda je uloga Boga tako prisutna od praskozorja ljudske civilizacije, jer upravo u toj centriranosti svijeta od strane praznog centra, otvara se prostor da se u ljudsku Stvarnost na Zemlji spusti figura boga, da se ta misterija stvarnosti prelije u jednu konkretnu Figuru (koju je čovjek tokom svoje povijesti osmišljavao, nadopunjavao, i u svojoj mašti kreirao) – jer je život distanca, bez direktnih izlivanja uporednih stvarnosti, i bez objavljivanja tajni stvaranja.

U dnevnopolitičkoj zbilji ti kosmički Fenomeni nisu prisutni u svom stvarnom obliku. Njih ta pojednostavljena stvarnost „prevodi“, odnosno koristi razne elemente kao gradivno tkivo za montažu jedne stvarnosti, koja tek treba da posluži kao „pokriće“, kao jezički paravan, za jedan nepravedni (kriminalni) izrabljivački sustav socijalne nepravde. Viza za budućnost je dokument demokratskih stranaka, ali bolja budućnost, koja se obećava zapravo ne postoji. Budućnost je tek puko održavanje postojećeg stanja, dok ne nastupi biološko raspadanje jedne stvarnosti, koje će proizvesti kosmičko stanje haosa i anarhije, u kojoj će ta stvarnost nestati, onako kako haos posjeduje i klicu za prelaz u novo stanje reda, odnosno stvaranje novog vremena harmoničnog kruženja. Tim procesima podliježu i finansijski tokovi, ali oni ne mogu u punom smislu uvjetovati te procese, jer ne mogu napraviti intervenciju u kosmičke zakonitosti. Kad „raspored zvijezda“ izvrši utjecaj na događaje u redu vremena, ništa što potiče od čovjeka to ne može promijeniti.

.

„DA NAM SVANE DAN“…

.

Politički slogan SDP-a na ovim izborima je „Da svane dan“. To je jedna dobro poznata igra obrnute metafore. Svi znamo da će dan svanuti, jer je to proces koji nema veze sa ljudima. I bez ljudi na Zemlji – dan će svanuti. Zemlja će napraviti svoju rotaciju. „I kad bih imao sto godina“, govorio je Jean Paul Sartre, „najljepši dan bi mi uvijek bio: sutra“.

Ali za neke ljude dan neće svanuti. Možda, jer su prešli u Carstvo mrtvih; ili pak ne vide budućnost za sebe. Vidimo kako se na ovom primjeru kosmički Fenomen preobražava u politički. Svanuće dana metaforički znači i dolazak te dugo čekane bolje budućnosti. Tužno je što se politički život više decenija gradi na kategoriji „Bolje budućnosti“, koja se na kraju ne dogodi, jer je uvijek prekine raspadanje jedne stvarnosti, odnosno uspostavljanje cikličnog vremena, kada u stanju haosa nestaje jedna stvarnost, sa svim svojim istinama i obmanama. Možda je paradoksalno da upravo politika, koja se tako ignorantski odnosi prema umjetnosti, preuzima logiku umjetnosti (prije svega teatra) kao osnovno načelo, na kojemu se zasniva. Današnji političar mora biti skandal majstor, poput glumca na pozorišnim daskama. Ako se želi „ugraditi“ u postojeću stvarnost, nužno je da sam sebe stavi u epicentar svoga privatnog Reality showa. Bez obzira što se u današnjem vremenu ljudi natječu u primitivizmu i negativnim vrijednostima. Onaj ko pokaže više primitivizma, kod mase dobija veći ugled. Ljudska stvarnost je „jezički ustrojena“. Ona se pojavljuje i objavljuje u „jeziku“. Jezikom se služi i pjesnik i političar.

.

ANĐEO I SATANA SE OTIMAJU OKO ISTOG JORGANA

.

Ponekad je teško razdvojiti „jezik istine“ od „jezika laži“, baš onako kako je, u novozavjetnom stilu rečeno, teško razdvojiti kukolj od pšenice. Kada čitamo Danteovu „Božanstvenu komediju“ mi imamo osjećaj da je ono što čitamo „istinito“. Dante koristi istinite elemente stvarnosti, koje mi prepoznajemo kao takve, jer se i nama samima događaju. Ali da li je ta struktura Svijeta (sazdana od Pakla, Čistilišta i Raja) istinita? Po svemu sudeći je izmišljotina, odnosno srednjovjekovna konstrukcija. To nam govori da je Danteov Svijet („Božanstvene komedije“) laž sazdana od istine. To je bolje nego ako je istina sazdana od laži. Bilo kako bilo, to nam govori kako su suprotstavljene vrijednosti srasle, kao nokat i zanoktica, kako ih je teško razdvojiti, a ako se razdvoje, to razdvajanje može biti bolno. Upravo zato politička stvarnost ima jako kratko trajanje i brzo se zaboravi (jer se predstavlja kao istina, koja je zapravo kreirana od laži), za razliku od Danteove „Božanstvene komedije“, koja je jedna laž sazdana od mozaika istine, i koja kao takva traje stoljećima. Paradoks komedije je taj što je čovjek može oplakivati, kao što se može smijati tragediji. Znamo da vrijeme potvrđuje istine. Pogotovo „zemaljske“ istine koje su u sporazumu sa „kosmičkim“ istinama. Taj jaz politička stvarnost ne može da prevaziđe. Uvijek se odvija jeftino prevođenje kosmičkih istina u političku stvarnost, kao da je ovaj svemir u svojoj bekrajnoj dubini i širini, nastao kako bi bio dekor za mafijašku kliku u parlamentarnom ruhu. Baš onako kako je pjesnik Admiral Mahić često znao reći u svojim posljednjim godinama života – Ovo je svemir, nije štala. Politički slogani su zasnovani na pukotini i nesporazumu između oznake i označenog. Poruka nema svoj odraz na terenu, ona se plasira kao djelatna, ali čim prođu izbori, postajemo svjedoci sasvim drugom razvoju događaja. Vidimo da je „jezik“ političke stvarnosti jedna prozirna montaža, u čijoj pozadini se odvija „život“ modernog čovjeka, zasnovan na profitu, koji „svrdla“ u bolju budućnost. Politički mandat je serija izmišljenih afera, koje pokrivaju stvarne afere, iza kojih ostaju samo dugovi, koji se gomilaju i gomilaju do stanja zagušenja, kada obično izbija neki rat, kao izgovor za nemogućnost vraćanja tih silnih dugova. Tako jedna stranka na ovim izborima ima parolu „Pametna BiH“. Balkan je sve samo ne pametan; znanost je u tom podneblju siroče. Balkan je uistinu – Imaginarni Balkan, jedna zona jeftine konstrukcije, koja buja iz primitivizma. Potom promotivni video spot za „Ujedninjenu Srpsku“. Dva mlada čovjeka u kafiću razgovaraju kako nemaju za koga glasati, i baš u tom trenutku na vrata kafića ulazi političar za kojeg treba glasati. Narod na Balkanu na jedan patološki način simpatizira kriminalce, što je nekako obilježje ovdašnjeg čovjeka. Naravno, to nije svuda u svijetu tako. Dejtonski političari nisu ni komunisti niti demokrate. Ako bi mafija imala negdje na svijetu svoju državu, onda bi ona jako podsjećala na Dejtonsku Bosnu i Hercegovinu.

Politička stranka „Narod i pravda“ sa svojim sloganom, „I zemlja i ljudi i država“ nudi drugačiju viziju Bosne. Najavljuje pune zatvore bosanskih Sanadera i „resetovanje“ korupcijom nagriženog sustava. Potom je tu jedna politička stranka koja ima slogan – Zajedno Za jedno. U BiH praksi je to Jedno – Trodjelno. Zanimljiva igra riječi, uistini pjesnički postupak. Za razliku od kućanskih aparata, za koje u prodavnici dobijemo garanciju od pet godina, naši životi su bez garancije. To je život na vlastitu odgovornost. Politika ne može garantirati za siguran život svoga građanina, zato što obično mnogo ranije doživi brodolom, a njen građanin prelazi u životarenje u novoj stvarnosti, u čije se aršine obično ne uklapa (što je bio čest slučaj slomom bivše Jugoslavije). Gotovo trideset godina putujemo u evropsku budućnost, čak da zaboravljamo da odredište našeg putovanja nije ono prema kojem smo se zaputili prije trideset godina. To je dug put, i pitanje je da li ćemo biti prepoznati kao dobrodošli putnici, koji prispijevaju, istina sa nešto prevelikim zakašnjenjem.

.

„ISKRENO I BEZ KALKULACIJA, SRCEM I DUŠOM“

.

„Iskreno i bez kalkulacija, srcem i dušom“ je još jedan aktuelni slogan, što je uistinu kontradikcija, jer je baš u politici kalkulacija i računica sve. To je prostor u kojem nema iskrenosti, gdje se ne rezonuje srcem i dušom. Samo još jedan primjer „sjaja i bijede političkih parola“, koje obično predstavljaju ono što je kontradikcija suštini, stvarnom stanju i istini. Ponekad se provuče i poneka istina, kao što je promotivna parola Partije demokratskog progresa – Republika Srpska mora da se brani. Svako bi morao da sebe brani, ukoliko mu je postojanje ugroženo, što jeste istina. Cilj ovoga ogleda nije da ukaže da je sve u političkim parolama neistinito i zlonamjerno, ali da postoji jedan jaz između onoga što se propagira u političkim parolama i onoga što uistinu jeste, to je neosporno. Potom je tu parola „Srpska su ljudi“ koja zvuči staromodno, provincijski pa i naivno. Oni će biti zaboravljeni poput helenskih „sofista“ koji su vjerovali da je čovjek centar svemira. Političari se na terenu pojavljuju najčešće u formi predizbornih panoa. Na terenu, na autoputevima i zabačenim dijelovima zemlje, ti se ljudi mogu vidjeti prije svega u vidu velikih reklama. Dante je u svojoj „Božanstvenoj komediji“ ponudio grotesknu sliku politike, koju najvećim dijelom smješta u „Pakao“. Od tih vremena je prošlo jako mnogo stoljeća, ali groteskna slika politike je preživjela. Možda su to naše „Sezone u paklu“, o kojima je pisao Artur Rembo, prije nego što je shvatio da je pisanje poezije uzaludno, nakon čega je otišao u Afriku da trguje oružjem. Da je Artur Rembo naš suvremenik, mogli bismo ga zasigurno vidjeti u Ukrajini, kao švercera oružjem.

Ovo je jedan od mojih neobjavljenih tekstova koji je napisan prošle godine nekoliko dana pred opće izbore, tačnije 29. 09. 2022. godine.

.