Na kraju svake priče preostaju ruže.

Daješ im srž svojih dana, prste miline.

Premda se one samo sa svojima druže,

A ljude vide kao kvrgave izrasline.

.

Biva ti s večeri žao u postelju leći,

I ne vidjeti blistav mjesečev kvadrant.

Ruža se s ružom grli, strast tamjaneći,

Orgija mirisa traje: najljepši zemni razvrat.

,

Ujutro opet na trijemu: pecivo prhko.

Njihov se pozlaćen pelud trusi na staze.

I da ti samo jedna dade središte krhko,

Umrijeti žalio ne bi usred ekstaze.

,

Iznjedri grm u cvatu san izvan mrzovolje.

Tako na štap oslonjen, protapkaš krugom.

Shvativši da te u Nebo dizala, rušila dolje,

Ta smrtonosna ljepota, namijenjena drugom.

.