Piše: Božidar Stanišić

Povodom objavljivanja Rekapitulacije, novog romana Svetislava Basare, juče sam primio dvije poruke, danas jednu. Niti jedna nije iz Regiona. Sve tri su svodive na esencijalno pitanje: Jesam li znao da je Basara objavio novi roman.

Nisam to znao, odgovorio sam im. Prema svemu što su pročitali u mreži, i meni poslali, smatraju da je novi Basarin roman nastavak Kontraendorfina.

Šta misliš?

Pa, odgovorio sam prijatelju iz Amsterdama, kao i dosad: ništa o nepročitanom.

Ama baš ništa?

Ništa, osim da pretpostavljam kako nakon čorba-romana Kontraendorfin i Rekapitulacije, o kojoj se suzdržavam da bilo šta kažem, slijedi…

Šta? (Jeste, on je bio radoznaliji od ostalih, sa njim sam u podne, danas – dakle 2. oktobra, imao telefonski razgovor).

Slijedi… Vjerovatno Rekapitulacija 2.

Dakle, biće to zacijelo trilogija?

Kako to znaš?

Ne, ne znam. Nisam u Basarinim cipelama, još manje u glavi. Istina, to sam pokušao u svom tekstu o njegovom Kontraendorfinu¹, i ne samo da budem u njegovoj glavi već i u glavama njegovih apologeta i paralaža. Svejedno, naslov njegovog romana je zanimljiv, otvara mogućnost beskrajnog nastavljanja pisanja. Naslov je u tom smislu zaista sjajan: Ako konsultujemo bilo koji rječnik, lako ćemo saznati da je rekapitulacija ponavljanje sadržine u kratkim crtama, retorička figura koja se sastoji u tome da se u opširnom i iscrpnom dokazivanju, na kraju svakog djela i cjeline govora svi razlozi i glavne tačke izlaganja ukratko i sažeto ponove.

Ipak, on ima rejting?

Naravno da ima, to je neosporno. Basara nije bilo ko. On je hrabar tip. I samopouzdan. Ne stoji li, u jednom od linkova koje si mi poslao, jedna njegova izjava: Jedva čekam da vidim pojedince iz nove knjige na sudu.

Da, naravno. Baš tako, mislim da je to izjavio 12. septembra.

Eto, kažem, friško. On već zna da će sud biti na njegovoj strani. Malo čudan garantista, kako bi rekli u zemlji u kojoj živim. Moram dodati: samo u nekoj farsi.

Ipak je on neko ko se pita u književnom životu u Srbiji i Regionu, zar ne?

Naravno, kažem. (Nije bilo smisla da mu napišem: Danas je tzv. književni život jedno veliko takmičenje među piscima: tiraž, nagrade, uopšte prestiž. Ima svoju kopiju ovdje, u Zemlji narandži i limunova.)

Možda nisi pažljivo pročitao: Rekapitulaciju je u Beogradu izdao Službeni glasnik, u Zagrebu Ljevak, a priprema se i sarajevsko izdanje u Buyjbooku.

Jesam, kako nisam. Nisam ćorav. Glup vjerovatno, ali ćorav još uvijek nisam. Opet sam se uvjerio koliko je Basara značajan u Regionu. Istina, opet se mogu kladiti: ako je Rekapitulacija nastavak Kontraendorfina, neće taj roman preći granice Regiona.

Sa kim si se kladio?

Sam sa sobom. Basara je odavno lokalac (izostaviću sve epitete koje on koristi u svojim kolumnama, jer bi to značilo da me je doveo na svoj teren).

To misliš sada. A sutra? Ako ti romani budu prevedeni na neke evropske jezike?

Šta sve biva prevedeno, o tome bi se mogla napisati knjige. Svejedno, o tome ne razmišljam, već o…

Čemu?

Ma, ni o čemu posebno.

Ne, nije imalo smisla da prijatelju iz gimnazijskih dana dužim o svom kajanju zašto nisam bio oštriji u svom osvrtu na Kontraendorfin. Prije svega na račun Biljane Srbljanović. Ima trenutaka u kojim je teško, jako teško biti ravnodušan prema svemu što ima prođu. Na prezentaciji² Kontraendorfina, prije dvije i pol godine, ponesena romanom, izgovorila je i gomilu besmislica (vidi link u fusnoti). Kao trešnju na tortu, dodala je da je Basarin roman tačan, mračan, ali i izuzetno duhovit i autoironičan. O duhovitosti i autoironiji ostavljam sud čitaocima. Je li to roman? I to ostavljam svima koji još uvijek nastoje da odrede šta je roman a šta je proza kojom autor pretendira da bude ugurana u žanr romana.

Ali, da je roman tačan, to nisam prežvakao. Sa Basarom i bez njega. To jedan univerzitetski docent sebi ne može dozvoliti. Istina, ostavljam podebelu marginu – vjerovatno smo B. Srabljanović i ja čitali različite teorije romana. Naravno, i eseje na temu romana. A kad je o esejima riječ, nonsens B. Srbljanović zaslužuje esej. Kiš je napisao esej o Floberovom možda u Gospođi Bovari. “Ta jedna jedina reč – možda – prvi je korak od psihološkog žanra ka modernoj narativnoj prozi…” (Danilo Kiš: Flober i Borhes).

Tačan roman je nonsens koji je morao odjeknuti. Ali, to se nije desilo. Samo zbog duboke subkulturne hipokrizije u kojoj izjava poput ove (nije samo B. Srbljanović proizvođač takvih i sličnih) nije izazvala niti jednu javnu reakciju?

O razlozima – kako vam drago.

1 https://www.google.it/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwj66_em-deBAxWM_bsIHbhRCsIQFnoECBgQAQ&url=https%3A%2F%2Fwww.balcanicaucaso.org%2Faree%2FSerbia%2FAndric-e-il-guazzabuglio-romanzesco-di-Svetislav-Basara-210563&usg=AOvVaw0iKBRNnJHOo8Ubrz9AWhhM&opi=89978449; objavljen takođe na Radiju Gornji Grad