.

.

„Ali zaokupljeni neobičnim nemirom, izlazili su starci noću iz koliba i šuteći posmatrali vječno nebo bez vjetra, a preko dana bi čovjek mogao vidjeti oblike koji izranjaju na leđima kurgana, koji su se nepomično uzdizali pred ravnom daljinom. Ti kurgani su grobni spomenici prošlih naraštaja, koji prolaze kroz cijelu ravnicu poput skamenjenih, zaspalih talasa. I snivaju tako svoj san o zemlji, u kojoj su groblja brda a ljudi provalije. Duboke, tamne, ćutljive kao narod, i njihove riječi su samo slabi, njišući mostovi preko njihovog istinskog bića,“ pisao je Rilke u svojoj „Pjesmi pravednosti“. Divni stihovi, nigdje Rilke nije bio „toliko naš“ kao u ovoj pjesmi. Njegova pjesma je posveta „pravednosti“ kao uostalom i ovaj moj tekst u nastavku:

„Cijeli Svijet, jada nam se nedavno jedan vrli akademik, radi organizirano na „Projektu uništenja muslimana u Bosni“. Zidanje države na „kulturi laži“ je fenomen koji se nekako „u hodu“ porodio, a muslimani (je li tako?) ne bi smjeli lagati. Sve je krenulo sa našim „dragim Harisom“. Ajde Harise, reci nam, de. Tek što je počeo rat u Bosni ondašnji šef diplomatije Haris Silajdžić u razgovoru sa svojim američkim kolegom Džejmsom Bejkerom izjavljuje da je „balkanski kasapin“ Milošević u Bosni pobio i poklao preko tristo hiljada muslimana…

U poratnom je periodu Mirsad Tokača sa svojim timom (nakon dugogodišnjih istraživanja) nepobitno ustanovio da ukupan broj vojnih i civilnih žrtava ne prelazi cifru od sto tisuća. Cifra se odnosi na sve građane BiH (neovisno o naciji i vjeroispovjesti) koji su stradali tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Vratimo se onoj fatalnoj rečenici A. Izetbegovića, „došlo je vrijeme da se podijelimo“…

U sklopu razrade plana podjele države se razgovaralo i o Srebrenici. Ondašnje rukovodstvo Srebrenice je „bilo u toku“ i pozivano je na sastanke. Hakija Mehonjić ratni komandant iz Srebrenice koji je bio svjedokom tih zbivanja, govoraše: „Na srebreničkoj krvi zaustavljen je rat u BiH. Srebrenica je prodata da bi Sarajevo bilo kanton. Bio sam u srebreničkoj delegaciji 1993. godine u Sarajevu kada nam je Alija Izetbegović predložio da se Srebrenica žrtvuje za Vogošću. To se, nažalost, desilo 1995. godine kada je naše žrtve neko naplatio, ali, i poslije toga je bilo dosta naplaćivanja tragedije srebreničkih Bošnjaka“…

.

.

Džo Bajden se tih mjeseci susreo sa Alijom u Sarajevu i bio je „do u sitne detalje“ upoznat sa tajnim planovima o podjeli države.

U Bajdenovom opširnom izvještaju ( na skoro stotinu stranica) pominje se, pored ostalog, i jedna zanimljiva rečenica o Srebrenici:

-Senator Bajden 1993. poziva Zapad na akciju jer će u protivnom – Srebrenica, mali grad u istočnoj Bosni, za koji u to vrijeme skoro niko nije čuo – postati Gernika našeg doba.

Zamislite, dvije godine i tri mjeseca prije pada Srebrenice Džo Bajden u svome pisanom izvještaju nagovještava veliku tragediju koja bi se mogla desiti i upoređuje je strahotama Gernike.

Da podsjetim: na svjetskoj mapi strahota Gernika (španski gradić) je upisana nakon stravičnog bombardovanja nacista.

Da su vlade NATO zemalja u to vrijeme slijedile Bajdenove preporuke, mogli su se izbjeći strašni masakri i desetine hiljada mrtvih na Balkanu…

.

.

„Postojalo je nastojanje etničkog čišćenja Srba“, rekao je izraelski istoričar i predsjednik Nezavisne međunarodne komisije, Gideon Grajf, u intervjuu za RTRS.

Grajf je demantovao tvrdnje pojedinih medija iz Federacije da je komisija u izvještaju predstavila izmjenjen broj stradalih muslimana u regiji Srebrenice.

„Postojalo je nastojanje da se etnički očiste mnoga srpska sela, na hiljade Srba je brutalno ubijeno u periodu od 1992 do 1993. na području Srebrenice. O tome se ne zna dovoljno, o tome se ne objavljuje dovoljno, a jedan od naših ciljeva bio je da pokažemo i taj deo istorije. Istorija ne može biti jednostrana“, poručio je Grajf.

Grajf naglašava da kada govori o stradanju svih ljudi, a to stoji i u nazivu komisije, onda morate da opišete sve, ništa se ne smije gurati pod tepih.

„Nemam ovde podatke, ali se radi o hiljadama. Ubijani su u svojim domovima, ispred kuće, na delu je bilo brutalno etničko čišćenje i o tome se mora govoriti“, dodao je Grajf.

.

.

Ovako je govorio Žak Širak: „Francuska je spremna ali se Amerikanci još premišljaju, treba im neki jak razlog za vojnu intervenciju“…

To je bio taj „misteriozni glas s druge strane telefonske žice“.

Danas svi znamo da se radilo o onom „historijskom“ razgovoru nekadašnjeg francuskog predsjednika Žaka Širaka i A. Izetbegovića u kojem je Alija „molio, kumio i tražio“ vojnu intervenciju.

Nedugo nakon ovog razgovora su se desili „dobro uštimani mrtvaci“.

Naravno, nešto se „nekome“ moralo i platiti. Je li pet miliona bilo dovoljno?

Pet miliona maraka nije velika cifra, ali nije ni mala. „Fantom iz trezora“ još uvijek uspješno skriva sve Alijine tajne, ali ponešto kroz godine ipak ispliva na svjetlo dana.

„Pratite tragove novca“, kazuje nam neko mudro, „i sve će vam se samo od sebe razotkriti“. Je li se u ovom slučaju radilo baš o onih 5 miliona koje je pominjao „Zagi“ (Zaim Backović) pokazat će vrijeme? Pet miliona, uvijek ta magična brojka od pet miliona. Treba podsjetiti da je naš šef diplomatije Irfan Ljubijankić (stradao u padu helikoptera) kod sebe imao torbu sa pet miliona maraka kada je krenuo na putovanje bez povratka…

I tako iz decenije u deceniju. Gospodari Rata i Mira su se zahuktali, baš ih je krenulo. Prodaje se sve što se može prodati pa čak, vjerovali ili ne, i sam „Genocid“. Neki ljudi poput Emerika Bluma su se svojevremeno potrudili da naprave „Energoinvest“, a neki uspješno prave Genocide.

Ratova je sve više, pa me ne bi iznenadilo da uskoro negdje na nekom portalu osvane akcijska ponuda sljedećeg sadržaja: „GENOCID U POLA CIJENE“.

U emisiji „60 minuta“ se pominjala neka cifra od 10 miliona dolara (100 dolara po glavi stanovnika), ali ne bi sada o tome…Ponovo skrećem pažnju na onaj već pomenuti mudri savjet koji kaže „da treba pratiti „tragove“ novca i sve će vam se samo od sebe razotkriti.

U ovoj ratnoj priči se, kao što smo vidjeli, svaki posao glat „završavao“ sa 5 miliona, a sad odjednom „neko“ traži duplo više. Nije li to čudno? Je li to bila samo obična „igra brojki“ ili se nešto golemo, baš golemo trebalo desiti…

Ovo naravno nema nikakve veze sa Srebrenicom. Tamo je bio genocid (što potvrđuje i sudska presuda), a svi ostali koji se pominju su lažni i izmišljeni…

Tako vam je to u Svijetu kojim vlada novac (Geld regiert die Welt).

Kucnuo je čas, vremena više nema. Sarajevo mora konačno „pomesti vlastitu avliju“.

Sarajevski političari (čast izuzecima) neodoljivo podsjećaju na nekadašnje moralno posrnule otomanske „funjare“ koje spletkare između dvije partije seksa i dušu hrane pasjalucima. Preko medija grakću ko crni gavranovi i narodu godinama ispiraju mozak kako ima stranci kobajagi spremaju urotu o podjeli BiH. Namjerno se prikriva činjenica da je veleizdajnik Alija Izetbegović donio odluku o podjeli države još u jesen 1993. što je kasnije u Dejtonu i ozvaničeno.

Prohujala su vremena kad se „jedno mislilo, drugo govorilo, a treće radilo“…

Vrijeme je za akciju, još nije sve izgubljeno. Treba djelovati brzo, hrabro i energično. Kada to kažem mislim prije svega na SDP koji je godinama bio rezerviran. Jednu deceniju je potrošio Nijaz, drugu Zlatko Lagumdžija, a treću evo troši N. Nikšić. Trideset je dugih godina proćerdano u ništa i bačeno „niz Miljacku“. Sad su SDP-ovci pritjerani uza zid i konačno moraju preuzeti historijsku odgovornost.

Prvi i najvažniji potez koji se mora pod hitno napraviti:

„Lukavu strategiju“ Alije Izetbegovića proglasiti „veleizdajničkom“ (uz sve konsekvence koje će uslijediti) i tako „počistiti avliju“ za novu generaciju mladih lidera…

.