Živjeli su zajedno preko dvadeset i pet godina,

dan za danom, noćima i noćima,

sve dok im kose nisu postale bijele,

a oni slični jedno drugome.

U brojnoj djeci pomiješali su duše

jednako kao i svoju krv.

Uvijek i bez napora muž i žena

koji se bez riječi razumiju.

Ali čopor djece, kao što već biva,

rasuo se jednoga dana

i oni su ponovno sami, stari par

bez budućnosti da o njoj sanjaju.

Jedne noći, otvorenih očiju, kraj ugašene lampe

on je slušao kako diše

(polako i kao da jeca)

ona koja je spavala pored njega.

I nije poželio da usne

nemiran u svojoj samoći

i razmišljao je: kako malo razumijemo život

i koliko malo o njemu znamo.

Zatim, iznenada, upali lampu

I malo nagnut pogleda je s užasom

i promrmlja: “Tko si ti zapravo,

ti koja kraj mene spavaš?”

.