Paul Monette: Postati muško – polovica jednog života, izd. Petrine knjige, Zagreb, 2022.

Piše: Đurđa Knežević

“Zašto nas mrze? Zašto strahuju od nas? Zašto žele da ostanemo nevidljivi?”, pitanja su koja postavlja Paul Monette na samom početku knjige Postati muško – polovica jednog života. Međutim, autor se ne bavi traženjem odgovora na tako postavljena pitanja, o tim nekima koji mrze, strahuju, ne žele vidjeti…, ne bavi se njihovim motivima, ne zanima ga tko su oni, što ih i kako konstituira, pa niti zašto to čine. Preformuliramo li, međutim, ta pitanja, dobit ćemo i smjernice kojima se kreće roman i tako vidjeti što autora uistinu zanima. Pitanja sada glase ovako: zašto nas toliko mrze da posljedično mi mrzimo sami sebe?, zašto strahujete od nas, kad mi od vas strahujemo neusporedivo više?, zbog čega želite da ostanemo nevidljivi kad su nam ljudska obličja, mentalne sposobnosti i emocionalni kapaciteti isti?, kako, pod koju cijenu da budemo nevidljivi?

O čemu dakle piše Monette? O odnosu ljudskog društva uopće, dakle, većine, prema jednom njegovom manjinskom dijelu, prema homoseksualcima. Pritom se Monette ne bavi historijskim razvojem i masovnom i pojedinačnom psihologijom homofobije, spisima crkvenih otaca, ne ulazi u besplodne dijaloge s „mudracima” koji, kad im je to korisno, povlače kao ključan upravo najbeskorisniji, to jest potpuno krivi argument o jedinom „prirodnom” seksualnom činu, onom heteroseksualnom, ne napada uspostavljene društvene norme, koje favoriziraju isključivo heteronormativnost, ne analizira načine kako su, s kojih razloga uopće postale norme i tome slično, pa onda rezultirale normalnošću naspram, dakako, onog što je ostalo izvan norme, to jest nenormalnog.

Monette obrće fokus i piše o onima iz gore postavljenog pitanja koje se mrzi i prezire, od kojih se strahuje u tolikoj mjeri da ih se izvrgava svakojakom nasilju, i koje se ne želi vidjeti, kad je već nemoguće da ih se posve izbriše s lica zemlje – o homoseksualcima. Piše o sebi, točnije, o polovici vlastitog života, no to je istovremeno priča s kojom se više-manje svaka homoseksualna osoba može identificirati. „Polovica vlastitog života” iz podnaslova knjige odnosi se na godine (preko dvije decenije) provedene u „ormaru”. Biti u „ormaru”, u gay slangu, znači izolirati se od stvarnog života zbog nemoći da ga živi u skladu sa svojom seksualnošću, svojom seksualnom čežnjom i pritom glumiti neki izmišljeni život. Izvor nemoći je, dakako, društveno okruženje i spomenute norme kao osnove zbog kojih se homoseksualne osobe mrzi, prezire, od njih se strahuje i želi da, kad već postoje, makar budu nevidljivi. No kako je nemoguće posve se izolirati; bivanje, kretanje u društvu, nužnost odnosa s drugim ljudima, pri čemu je seksualnost jedna od ključnih odrednica tih odnosa…, sve to „traži” određene vrste ponašanja.

Ulaskom u svijet sa čvrsto postavljenim heteronormativnim odnosima, koje se pak uzima kao prirodne i time same po sebi razumljive, pa je svaka osoba prisiljena živjeti u skladu s tim, susrećemo Paula na razdjelnici djeteta i dječaka, u dobi kad se otkriva seksualnost. Pritom biva suočen s, moglo bi se reći, tragičnim izborom. Jedna je mogućnost biti, u seksualnom smislu, ono što jesi i kako se kao seksualno biće osjećaš, čemu žudiš, ili pokušati biti kao i svi drugi, to jest, kako određuje društvena norma. Budući da je takav izbor nemoguć, za Paula je „rješenje” sakrivanje u „ormaru”. Kada izlazi u društvo, među ljude, navlači masku, a svijet postaje kazalište u kojem glumi nekoga i nešto drugo. Autor će to opisati kao da je živio život „glumeći statista u životnim pričama heteroseksualaca”. Oni su, naime, imali autentične priče, Paul nije, on je imitirao tuđe; valjane, društveno priznate živote. Za bilo kakav seksualni doživljaj šanse su slabe; u okolini, u društvu je to zabranjeno, opasno, sramno djelo i nosi sa sobom duboki strah da bi moglo biti otkriveno. Biti u „ormaru” se svodi na isto, dodatno uz osjećaj samomržnje, gađenja nad samim sobom, samoprezira.

Pratimo Paula od djetinjstva u američkoj provinciji, napuštenoj od negdanje industrije, u malom gradu, gradu duhova i deponija, šljake i napuštenih stvari. Zapisuje to razdoblje detaljno, život kroz igre smišljene prema holivudskim filmovima, sigurnost koju mu te igre pružaju rezultiraju željom da iz djetinjstva nikada ne izađe. O tom osjećaju citirat će kasnije Walta Withmana: „Muškarac, a ipak kroz ove suze ponovo maleni dječarac.” S nepunih deset godina prestaje doba nevinosti i počinje odrastanje u gruboj stvarnosti. Naime, najgori lokalni grubijan postaje objekt njegove čežnje i prvo seksualno iskustvo. Paulovi roditelji spadaju u niži srednji, građanski sloj, roditelji su mu zakleti republikanci, Paul je odgajan u duhu penjanja na društvenoj ljestvici kroz obrazovanje. Njihova očekivanja od Paula sažimlju se u tri pojma; advokat, liječnik, zubar, jedino unutar toga može birati.

Nelagode sa seksualnošću počinju kad prvi put do njega dopre riječ peder ili homić, te kad majka posumnja. Naime, samo majčino pitanje o tome što je radio s drugim dječakom u sobi impliciralo je da se dogodilo nešto vrlo loše, ružno i neprirodno i to ga dovodi do odluke da će s „tim” prestati. To se, dakako, nije dogodilo. Teror kroz koji prolazi tijekom školovanja oblikuje njegovu osobu. Dominantan je pritom strah da ga ne otkriju kao homoseksualca, i jedino se time i bavi. Postat će najbolji učenik, bit će dobar, udvoran, pretjerano zabavan, šarmantan, razvit će ulogu „uškopljenog dvorjanina”, u službi drugih muškaraca s kojima se druži, sve s ciljem prikrivanja vlastite homoseksualnosti. Takvom će razvoju među ostalim doprinijeti i vršnjačko nasilje kojem svjedoči, nad jednim učenikom za kojeg se tvrdilo da je homoseksualac. Na jednom će mjestu o tome napisati bolnu, upravo tragičnu misao: „A na nekoj sam razini bio svjestan da je dodvoravajući ton pokornosti – isprika za vlastito postojanje….”

Usprkos svom trudu prikrivanja i potiskivanja vlastitog sebe, svojih najintimnijih naklonosti i želja, „svi su znali”, te mu je postalo jasno da ne može proći „kao jedan od njih”. Perspektiva odlaska na univerzitet mu se čini kao kakav-takav spas, jer ostane li „u idiličnom gradiću, rastrgale bi ga divlje zvijeri”. Srednjoškolske godine obilježene su osjećajem posvemašnje ništavnosti, mislio je za sebe da je tolika nula da za to ne može okriviti njih, „normalne”. Univerzitetske godine nisu ispale mnogo bolje. Pritisak vanjskog svijeta, u kojem ne postoji kao seksualno biće, preuzima posvemašnju kontrolu, uspjevši ga pretvoriti u svojevrsnog eunuha, „čak i u društvu vlastite vrste”. Pritisci dolaze odasvud: sport u kojem se mora sudjelovati a on za to nema nikakve volje, roditelji koji od njega očekuju zacrtani izbor karijere, dok on želi postati pjesnik, neposredna okolina očekuje da izlazi s djevojkama dok bi on radije izlazio s njihovim dečkima…

Osnovni je rascjep, koji nam detaljno opisuje, podijeljenost između želje da živi vlastitu seksualnost po svom izboru i osobito s čežnjom da to bude ljubavni odnos u punom smislu i mnogostrukosti, i paralizirajući strah od zahtjeva i osude okoline. Tako će tražiti muškarce u, kako to naziva, „slučajnim susretima”, nakon čega će se nad tim gaditi, posebice nad samim sobom, pokazujući time pounutreni katolički dictum „Nije do vas, mi preziremo samo čin”. Gotovo da nema situacije koju bilo koji homoseksualac „iz ormara” nije prošao; od pokušavanja da bude u vezi sa ženama, preko traženja pomoći psihijatrije i mnogo toga u tekstu već spomenutog, do, na kraju, živčanog sloma. Paul, izgnan iz stvarnog svijeta pounutrenom vlastitom homofobijom, suicidalan je i gnjevan, jer je eros samouništenja bio bolji od bilo kakva erosa.

Važan aspekt pripovijedanja je jednostavan i neuvijen način govora o njegovim seksualnim iskustvima, onome što je specifično u homoseksualnom odnosu. Upravo čitajući te dijelove shvaćamo ono što je ključno, to jest, da se u osnovi, a u mnogočemu su istovjetni, heteroseksualni užici i fantazmi ne razlikuju mnogo od onih homoseksualnih. Jedina istinska razlika jest u izboru, čežnji prema istom spolu. I to je moguće i najveća važnost ove knjige. Autor je to izvanredno izrazio, nakon opisa svojih seksualnih iskustava, za trenutak se premještajući iz klasične pozicije pripovjedača, obrativši se direktno čitateljima, ironično, gotovo izazovno rečenicom: „Jesam li otkrio previše za vaš ukus?”, jer vladajući ukus nema problema s erotskim seksualnim prikazima i fantazijama u literaturi, umjetnosti uopće, sve dok su heteroseksualni. Knjiga Postati muško, detaljno svjedoči o teroru, ponižavanjima i šikaniranjima, preziru i mržnji prema homoseksualnoj manjini, teroru ugrađenom duboko u sve pore društva, govori o cijelom razrađenom sklopu postupaka koji homoseksualce tjeraju u „ormar”, simboličko mjesto njihove duboke ljudske patnje.

Paradoks je ove knjige da se primarno ne obraća homoseksualcima, osobito ne onima iz „ormara”, već društvenoj većini, onoj koja strukturnom homofobijom vrši permanentni teror nad homoseksualcima. Naime, na pitanja s početka knjige (i ovog teksta) “Zašto nas mrze? Zašto strahuju od nas? Zašto žele da ostanemo nevidljivi?” ne trebaju odgovarati oni na koje se to odnosi, već bi to itekako morali oni koji to čine. Monette je pokazao što mržnja i bojazan koja se iza nje skriva u društvenoj većini čini životima manjine koja za većinu po ničemu nije, niti može biti izvor opasanosti. Liječenje je potrebno homofobnoj većini, a njegovim bi se uspjehom oslobodili i životi homoseksualne manjine uvučene u skrivanje, samookrivljavanje i iskrivljavanje.

Izvorno objavljeno na 3 programu Hrvatskog radija