Prema vlastitom priznanju, Damir Šegota, obrazovan kao kipar, doživljava sebe prvenstveno vizualnim umjetnikom. Ovoga puta (Muzej grada Rijeke – Palača šećerane, listopad 2023.), međutim, uz fenomen umjetne inteligencije osjetio je potrebu posegnuti za pisanim riječima. Ispisanih na običnoj bijeloj površini kompjuterskog ekrana te potom učinjenih javno dostupnim. I izložiti taj rad s neprikriveno jetkim upozorenjem. Ironijom. A upozorenje tiče se obećanja kojem nije lako odoljeti. Kada se tko već čemu dosjeti. Sve se, zahvaljujući dostupnoj tehnologiji, navodno može i treba pojednostaviti. Zbog publike. Valjda. Već i sam naziv toga djela upozorava. Ui – Ai, kao da su u pitanju bespomoćni jauci onako fino i dobrano izgubljenih i dezorijentiranih, ali ipak ispeglanih, nekakva najava skorašnje propasti dosadašnjeg svijeta. Ima čak i koje zrno pjesničkog u tome Ui – Ai. Pa i nadrealnog. Problem, naravno, kod Šegote, nije jedino u štetnosti fenomena, konstatiranja da ljudska bića postaju sve više i više posve bespotrebna, iz dana u dan, fenomen je to u prvome redu zavodljiv. A to ne može proći bez smanjene ili praktično nestale kritičke sposobnosti. U doživljavanju, u razumijevanju. Zavođenje zavodi i tamo gdje od zavođenja jedva da što ostaje. Nekakva bofl i do zla boga traljava roba. Ponekad i traumatična.

Što privlači pozornost kod Šegote ne leži nimalo u sadržaju upozorenja, može umjetnik i naveliko griješiti, biti teško u krivu, u žalosnoj zabludi, nego u njegovu ritmu iskazivanja. U pravodobnost i nepravodobnosti reakcije. U osluškivanju kamo se svijet ovih dana zapućuje. Uvelike je izopačeno da je nakon propasti svijeta drevnih proroka o kojima možemo čitati iz svetih knjiga uloga proroka dopala upravo umjetnike, kao da su baš oni kompetentni i pozvani, a ne drugi, ali to ne bi smio biti problem samih umjetnika, umjetnost je stvar komunikacije između umjetnika i njihove publike. Pogođene ili promašene. Preuranjene ili zakašnjele. Za ipak ne zaboraviti, pa valjda i (modernih) kritičara i analitičara.

Uspjela burleska nametnutog pojednostavljivanja. Koje jedva da ima što s poželjnom stvaralačkom slobodom. Prije s diktatom lukavstva koje, između redaka, ali ipak ne manje zato neopozivo, hoće bez pardona poručiti i sankcionirati na dugotrajan rok: “ili pedaliraj ili se prospi koliko si god dug i širok”. Upravo, Ui – Ai.