Prijateljica me kori što se uzbuđujem, uzrujavam i vatriram poradi neodržanog književnog festivala , nedostatka novca za književno natjecanje, nejasnih kriterija oko “zavičajne nagrade”, privatiziranja časopisa, regionalne kulturne politike i odnosa Ministarstva prema njoj, zbog položaja dijalekta i nebrige za njihovo održanje, zbog oholosti raznih “centrala” koje su nas sve potisnule i stisnule na kulturnu periferiju i otaljavaju svoj beamterski mandat za debele pare, a kultura im je zadnja rupa na svirali.
Pita me u kakvoj je to STVARNOJ vezi sa mnom, budući da ja “živim svoju strast i radim svoj posao, po razvijenoj metodi i s vidljivim rezultatima”, kako zaključuje. I zaista, kad dobro razmislim, ne mogu utjecati ni na koju od ovih sastavnica. Osim toga, moje su želje kompletirane, opus mi je vidljiv, pišem svakodnevno, imam pažljive čitatelje i pametne reakcije na nove tekstove.Vrijeme je da radim samo ono, što me istinski veseli. Za sebe, za maleni krug prijatelja i sugrađana, za kućne i okolišne uvjete, u kojima nalazim razloge i potporu. Od vanjskih poslova birati valja ono što me uzdiže, zaokružuje, otvara neki novi vidik, načinje temu koju ću sama kompletirati i literarizirati.
A ako zaista postoji razlog ogorčenju, to su jedino i isključivo netalentirani ljudi, koji krčme svoju robu okolo, igraju na tankoj žici, puštaju u zrak balone od sapunice i VANLITERARNIM razlozima sile ljude da ih ovjenčavaju, nagrađuju, krune i uzdižu, te mimo njihovog stvarnog formata, broje među stvaratelje i “kreativnu inteligenciju”. Da, oni su problem i divlje tkivo, ali i to bi uskoro mogla prestati biti moja briga. Imam Dravu, Borik, Bilogoru, cijeli gornjohrvatski prostor za traženi odjek, imam svoja utočišta, olovke, teke, knjige, zdrave noge i pluća i glavu vijoglavu, u kojoj se vazda nešto “kuha”, svoje svile i kadife i vatromete u Javornjaku, “biblioteku od šljunka” i počasne straže u šumi, koja je k tome moja i mojom rukom sađena.
Da, da ne zaboravim: milion sati čitanja i ponešto od toga upamćeno, da vas mogu počastiti kolačićem iz francuske zalihe, koji sažima ovo moje napola melankolično promišljanje. Dakle, MICHEL DEGUY: “Učitelj doziva k sebi na vodama. / Petar izabra da zaroni/ Uz tutanj pramčana stativa govora / Razdvaja biće i misao. / Pramčana riječ prikovana spram bezličnog što nailazi / Podiže se i spušta nanovo / U moru stvaranja. / Kadkad izroni zamišljeni utopljenik. /Na lomnom valu / Zadržava zaneseno brodolomno lice/ I posve živ opet tone u ništavilo odakle biva izbačen” (Prepjev: V. Machiedo).
I tako to. Laku noć.
.
F. G.
radio gornji grad 
