Nisam sigurna koliko ljudi to zna, ali Istra i Hrvatska su od jučer nemjerljivo siromašnije.

Erudit, čovjek savršenog sluha za tekst, strastveni obožavatelj slastica i svega istarskog, Don Quijote sred golemog polja perfidnih vjetrenjača, jedan od najboljih ljudi koje sam imala sreću poznavati, moj urednik – Davor Šišović.

Kažem ti kako nije u redu što toliko znaš o meni, a ja o tebi tako malo. Ne očekujem baš ništa, ali vodiš me u pazinski Bunker i satima pričaš o sebi, o teškoćama, o obitelji koja je ljubav.

Godinu ranije raspravljamo ide li ta cesta kod Karojbe uzbrdo ili ne, ti si u pravu, razumije se, ali poštuješ želju jogunaste autorice. Sjedimo u Cvajneru – ne, taj ulomak mora ostati, znaš da mora. Pristaješ. Eto, vidiš da nitko nije primijetio, ni ulomak ni cestu..

U Hiži od besid zajedno čitamo najgori hrvatski roman, smijemo se, grcamo i plačemo. Svečano koračamo od Korza prema knjižnici. Ovo je važno, kažem ti, najvažnije. Bit će dobro, dodaješ. Još jednom Pula – iz džepa kaputa ispada mi papirić. Podižeš ga prije no što sam to mogla učiniti sama i kažeš kako to treba baciti u kantu. Da, Davore, to i činim. Gledaš me kao da mi ne vjeruješ jer me još ne poznaješ.

Pula, Umag, Pazin, Brač – kad god se sretnemo kao da se i nismo rastajali. Naša je sinergija na predstavljanju romana nenadmašna, kao da sam ga zato i pisala. Volimo ga. Sretna sam jer te usrećuje.

Vampirska noć u Kringi – kažeš mi da te zaustavim ako primijetim da publici slabi pažnja dok im pričaš o Grandu. Kako da ti kažem da je nisu ni imali? Gomila poslovnjaka biva sve glasnija, cimnem te za majicu, odmah završavaš, a ja bih te slušala do jutra. Noć je, pokazuješ mi gdje je Juretova kuća, pod automobilskim svjetlima bljesne crvenica.

Zagreb – iz Pazina mi donosiš breskvice, mirisne i sočne, smiruju, a to nam ovdje treba. U Rijeci lupim nešto zbog piva, treme i zato što su te htjeli istisnuti. Ljuta sam. Razumiješ me, ali mirno primaš udarce, a ja to teško podnosim. Tražim za tebe najbolju tortu od sira, a poslije nalazim bolju. Imala sam plan donijeti ti je, isporučiti obećanu kuharicu i moj drugi „istarski roman“. Imala sam plan da živiš još barem dvadeset godina, a možda ni to ne bilo dovoljno.

Pratiš me na vlak u pet ujutro, dočekuješ me, voziš gdje treba, predlažeš, tražiš od mene da pišem, pitaš dokle sam stigla, čekaš me, a katkad i ja tebe čekam. Te su niti koje nas povezuju nevidljive i stvarne, i sad i uvijek. Ovdje su, posvuda, lete sobom dok trošim maramice, brišem naočale i pišem ti pismo.

Još jutros mi se činilo da taj započeti roman više nema smisla bez najpredanijeg čitatelja kojem je, izgleda, i bio namijenjen jer tko bi ga bolje razumio i više uživao u njemu. Ipak, odlučila sam dovršiti ga bez tebe urednika, s tobom kojemu će biti posvećen. Hvala ti za materijale koje si mi poslao čim si saznao temu, bio si izvanredno brz, uzbuđen, a ta je radost dragocjenost koja će me nositi.

Oprosti mi ako sam u nečemu pogriješila. Nisam te mogla više voljeti kao pretela, više cijeniti kao urednika, više ti se diviti kao čovjeku.

Ti si moj prijatelj i brat. Ti si meni moja Istra. Hvala ti.