Marijan Grakalić, Pjesme izgubljenih ljeta, Litteris, Zagreb 2020.

Marijan Grakalić pisac, urednik i publicist, dosad je objavio pjesničku knjigu „Pjesme od formata: o ljubavi i drugim nadnaravnim fenomenima“ (2014.). Pjesnička knjiga „Pjesme izgubljenih ljeta“ već u svom naslovu naznačuje nostalgičan ton, okrenutost prošlom, ali ne u smislu pozicije nekog tko bi bio tek laudator temporis acti. Prošlost nije glorificirana, niti stavljena u opreku prema sadašnjem trenutku koji nije tek ispadanje iz zlatnog doba. Autor zapravo izbjegava i poziciju narcističkog subjekta, toliko čestu u suvremenoj poeziji, on želi „izaći iz svoje kože“ , nadići granice ovog svijeta, „prevoditi s drevnih jezika“. Stoga teži ka izrazu koji je klasicistički, odmjeren, odvojen od partikularnosti svagdana. Ta čežnja o kojoj Grakalić piše je utopistička, san za Itakom koja je univerzalni simbol povratka i doma, izgubljenog doma a autor je označaka i kao „autorsko pravo“. I pjesnik kao da svojom poezijom želi prizvati taj trenutak kada će nespokoj ili neizvjesnost nestati. „Čeka se da prođe nespokoj i da se oglasi blagoslov potreban da bi se dokinulo izgnanstvo, kako bismo postali svoji“ (pjesma „Zov Itake“). I pisanje jest proces dolaženja k svom sebstvu, vraćanje u okrilje zamišljenog mjesta u kojem postoji zajedništvo i smisao. No izgnanstvo i nemir o kojem piše Grakalić, nije tek iskustvo nekog određenog ljudskog bića, već je ontološko: ono sublimira poziciju čovjeka u ovom svijetu u kojem je odvojen od svoje biti i od unutarnjeg života. A pisanje je i spoznaja da su „svi oblici već u nama“, dio našeg svijeta ili pak svijest da smo „stranci u sebi“. Zato se i nerijetko spominju motivi povratka, plovidbe kao univerzalne metafore ljudskog života koje je izloženo neumitnoj vremenitosti. Poezija Marijana Grakalića ima mitopoetsku strukturu, pojavljuju se motivi mornara, začaravanja, poetskih legendi (poput one o mornaru i bratu mu u pjesmi „Mornar pjeva obalama“). I upravo kroz taj pjev događa se povezivanje sa svijetom, nastaje Gemeinscahft u kojem zajedno supostoje bića i svijet, kao jednom izgubljena cjelina koja se opet obnavlja snago riječi. I ta svijest o postojanju, ta prožetost snagom života, bljeskovite epifanije koje se čine kao morski pričini, ono što je zbog čega čitatelj ovu zbirku pjesama čita u dahu, kao mitopoetsku, manihejsku knjigu o svjetlu i mraku, o svanuću koje dolazi, „svjetlu koje će postati dan“ (pjesma „Aurora“), o ljubavi koja „opet stvara svijet“ (pjesma „Nevidljivo se vidi“). Ti trenuci prolaznosti, dodiri, upravo to pjesnik, kao zapisuje i kao da transkribira kretanje vjetra, njegovu nevidljivost i istovremenu snagu: „tek dodirne i prođe, baš kao i sve“ (pjesma „Pjesma izgubljenih ljeta“). Ono što također odzvanja u pjesmama je Vrijeme, svijest o smrtnosti, memento mori: „Prah si bio- to kliče more kamenu/ispirući sjetu i vrijeme- i prah ćeš/biti-…“ ili pak nalazimo sliku smrti kao „laganog vjetra“. No istovremeno postoji i svijest o vremenu kao izmjeni sna i svitanja, koja se neprestano ponavlja. Osim toga, autor nastoji pronaći sve ono šte se događa okraj riječi, jer one nikad nisu dovoljno moćne da se njima opiše neko mistično unutrašnje stanje, pročišćenje čula, sjene, ili pak „govor valova“ kojeg autor označava kao „najstariji jezik“. I traganje za tim jezicima kojima bi se uhvatili oni trenuci između, dodiri, čežnje, uzdasi, „zvuk kose“, sve ono što nije moguće racionalno objasniti, temelj je pjesnikove poetike. Lirski subjekt se stapa s okolinom, gubi i svoja svojstva, oznake bića. Postaje ništa ili sve. Ferdinad Braudel, veliki francuski povjesničar u svojoj studiji o Sredozemlju opisivao je Mediteran kao ne samo osunčano mjesto, himnički apolonijsko i vedro, već je prikazao i njegovu prisojnu stranu, tragiku teškog života uz more i brda. Pjesnik Grakalić također u svojoj poeziji dotiče obe strane tog maritimnog svijeta, a neke ponajboljih pjesama u knjizi „Adio marinero“ ili „Ciao Bella“ upravo o tome govore. O samoći, siromaštvu, mraku. U svojim prethodnim knjigama Marijan Grakalića nalazimo čest topos Arkadiju, kao mjesto sreće i idiličnog,ispunjenog života. Izbor Arkadije vezan je uz spoznaju lirskog subjekta da „Druge karte i tako nemam“ (pjesma „Karta za Arkadiju“). No pojavljuju se i motivi povijesnosti, bliske prošlosti koja se odnosi na „promašeni rat i ukrase/drevnih parada…“ (pjesma „Topla je noć“) ili pak slike „noći nad Evropom“. No kao opreku tome, prisutna je u pjesmama nježnost, tijelo kao jezik, „mlada slika u grudima, snovito prožimanje s voljenom, nježnom ženom (pjesma „Snoviđenje“) koja u metamorfozi postaje i tamni anđeo u pjesmi „Čitajući Bijelu boginju“. Treba istaknuti i bogati kolorit u „Pjesmama izgubljenih ljeta“- rumeni obrazi sunca, plava luna, crno more, plavi anđeo, a sve to što pridonosi izrazitoj slikovitosti poetskog pisma. U knjizi se spominje i motiv molitve, Gospe, a zanimljivo je da sve što se veže uz konkretni prostor je vezano za crkve- spominju se crkve u Arilju, crkva Svetog Marka, katedrala sv. Justina, kapela Svetog Mihaela u Taborcu kao posvećena sakralna mjesta, kao vertikale na sparušenoj zemlji. I čini se kao da i ova poezija jest bijeg od patine uspomena, od „tamne krvi“, od muzealizacije i da predstavlja otvaranje prema dionizijskoj strasti: „Ne želiš da nas vežu protekle stvari,/vjetar s boka donijet će nove mirise/i strasti kojima će nas obnoviti zemlja/ kako bi lako plesali na kamenom podu/tvrdom od uspomena i boja prošlosti.“ (pjesma „Latin Lovers“). Pjesma jest „na udaru vremena“, kao što je stijena ili brod na udaru vjetra, ali opstaje i svoje utočište nalazi u „unutarnjem moru“. Jedna od najsnažnijih pjesama u knjizi „Blaževdolsko more“ u naslovu evocira mjesto u kojem trenutno živi pjesnik i uspostavlja relaciju s podudarnošću lirskog subjekta i autora. U njoj je na čudesan način sublimirana slika nepostojećeg mora i čežnje, težina zemlje i snaga ljubavi, ali i sjeta zbog izgubljene prošlosti ili nestalih ljeta: „Ubija me val mora kojeg više nema/ glava i ruke u pijesku izgubili su svoje vrijeme/ pošteđene kiše i od riječi koje zavaravaju.“ I utočište i jest u jutru, zori, svanuću, aurori iz koje se reće na put novih sanjarenja, u traganje za ljepotom svijeta, ali na zemlji, ne u snu, već kroz hodanje, hodočašće. Jer upravo u kretanju prostorom, u tom „hodočašću uz more“ (istoimena pjesma) odvija se osjećaj prostranstva, ali i osjećanje vlastitog tijela, osjećaj pripadnosti i cjeline duše, srca i tijela. Smisao pisanja i života i jest da se konačno osjeti „kako i zašto duša diše“ (pjesma „Dim cigarete“). I upravo u gubljenu tog očitog, iza onog što je na prvi pogled vidljivo, otvara se poseban svijet: „Stvarnost uvijek otrpi gubitak vidljivih stvari, tada ostaju tek one osjetljive, tvarne i prave, naslikane nekada zato da se ne odvajaju od života.“ (pjesma „Iza crkve Svetog Marka“). Tajnovitost, traganje za bitnim, zapreke i njihovi otkloni, eros, dodir prstiju, prožimanje koje donosi ushićenje, sve to tvori sadržaj poetskog pisma Marijana Grakalića koji se nakon pune četiri godine vraća u svoju književnu Itaku i to upravo kroz suptilnu, ali i snažnu lirsku poeziju koja želi stremiti novim počecima, ponovnom začaravanju svijeta.

Darija Žilić