Međutim, primjećujem nešto neobično. Čim se spomene potreba za analizom složene pozadine, obično se optuži da podupire ili odobrava terorizam Hamasa. Shvaćamo li koliko je ova zabrana analize čudna da se vidi sva složenost? Kojoj tvrtki pripada ova zabrana? Evo moje prve provokacije o društvu koje je ustrojeno kao pčelinje  saće (aludirajući na slovenski slogan na sajmu, op. prev.). Koji idiot je ovo izabrao da predstavi? Znate li kako pčele žive? Ovo je najtotalitarnije društvo koje možete zamisliti. Više od 80 posto žena je de facto kastrirano, ne dopušta im se spolni razvoj, one samo rade. Onda imate kraljicu koja se seksa s deset muškaraca jednom u životu, a kad dožive orgazam, odmah im proguta penis.

Ne hvala. Ne želim živjeti u takvom društvu. Da prijeđem na svoju temu. Naslov nedavnog dijaloga o antisemitizmu i pokretu BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) u Der Spiegelu bio je “Wer Antisemit ist, bestimmt der Jude und nicht der potenzielle Antisemit” na njemačkom. Ja prevodim. Tko je antisemit određuje Židov, a ne potencijalni antisemit. Dobro, zvuči logično. Žrtva treba sama odlučiti je li doista žrtva. Ali ne vrijedi li isto i za Palestince, koji bi sami trebali odlučiti tko im krade zemlju i oduzima im osnovna prava? Prava. Danas vam želim skrenuti pozornost na jedan prekrasan detalj. Mislim da je to bila zadnja riječ govora slovenskog predsjednika (nataša Pirc Musar održala je govor neposredno prije nastupa dr. Slavoja Žižeka, op. p.). Ispravi me ako griješim. Dogodilo se to na kraju njenog govora i to je bio jedini put da je Palestincima ovdje data riječ. Prije je bio samo Hamas protiv Izraela. Žao mi je, ali u ovu situaciju morate uključiti i milijune Palestinaca. Pod analizom pozadine ne mislim na potpunu glupost maskiranu kao duboka mudrost. Znate kako se kaže da je neprijatelj netko čiju priču nikad niste čuli. Oprostite, čitao sam Hitlerovu Moju borbu. To što sam “čuo” njegovu priču čini me još više protiv nacizma, a ne manje.

Imamo dvije glavne priče o Izraelu danas. Ismail Hanija, vođa Hamasa, koji naravno udobno živi u hotelu s pet zvjezdica u Dubaiju, rekao je na dan napada, citiram: “Židovi, samo vam ovo moramo reći, bježite s naše zemlje. . Gubi nam se s očiju. Ova zemlja je naša. Ovdje je sve naše. Za vas ovdje nema mjesta ni sigurnosti.” Kraj citata. Prosto i odvratno. Ali nije li izraelska vlada rekla nešto slično? Iako, naravno, na puno civiliziraniji način. Citiram prvu od službenih poruka aktualne izraelske vlade – iz službenog izvora: „Židovski narod ima isključivo i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izrael. Vlada će poticati i razvijati naseljavanje svih dijelova Zemlje Izraela u Galileji, Negevu, Golanu, Judeji i Samariji.” Ili kako je rekao Benjamin Netanyahu: “Izrael nije država svih svojih građana. To je država židovskog naroda i samo njih.” Kraj citata.

Ne isključuje li ovo načelo ozbiljne pregovore? Palestince tretiraju samo kao problem. Izrael im ne daje nadu da povoljno definiraju svoju ulogu u zemlji u kojoj žive. Iza svih političkih teza o tome tko je veći terorist krije se teški tamni oblak, odnosno bara. Masa palestinskih Arapa desetljećima živi u nesigurnosti, suočavajući se sa svakodnevnim uznemiravanjem od strane doseljenika i izraelske države – tko su ti ljudi? U kojoj državi žive? Riječ je o okupiranom teritoriju: Zapadnoj obali i Samariji, odnosno državi Palestini, koju trenutno priznaje 139 od 193 države članice Ujedinjenih naroda.

Službeno kažemo “uključenost i raznolikost”, ali onda kultura isključivanja ne čini ništa osim što isključuje one koji se ne uklapaju u tu ideju uključenosti i raznolikosti. Ne samo da sam ponosan što sam ovdje, nego i pomalo sram.

Moram pohvaliti prvu generaciju izraelskih vođa – od Ben-Guriona do Moshe Dayana. Govorili su sasvim drugim, iskrenim jezikom. Otvoreno su priznali da se njihov zahtjev za palestinskom zemljom ne može temeljiti na nekoj univerzalnoj pravdi. Dat ću jedan primjer. Dana 29. travnja 1966. dogodio se incident u Gazi. Grupa Palestinaca iz Gaze prešla je granicu kako bi opljačkala usjeve u poljima kibuca Nahal Oz. Tada je Roj, mladi židovski član kibuca koji je patrolirao poljima, odgalopirao prema njima na svom konju kako bi ih otjerao. Palestinci su ga zarobili, a Ujedinjeni narodi su potom predali njegovo tijelo s iskopanim očima. Ali važna je reakcija Moše Dayana. Sutradan je održao govor na sprovodu ubijenog Židova. Čujte: “Nemojmo danas kriviti ubojice. Kakvo pravo imamo govoriti o njihovoj smrtnoj mržnji prema nama? Oni već osam godina žive u izbjegličkim kampovima u Gazi, dok smo mi pred njihovim očima zemlju i sela u kojima su oni i njihovi preci nekada živjeli pretvorili u našu baštinu.” Kraj citata.

Možete li danas uopće zamisliti sličnu iskrenu izjavu? Koliko smo daleko od situacije koja je postojala i prije nekoliko desetljeća, kada se govorilo o sporazumu Zemlja za mir, o dvodržavnom rješenju, ili kada su i današnji najžešći branitelji Izraela pritiskali da ne gradi naselja na Zapadu? Godine 1994. Izrael je izgradio zid koji je odvojio Zapadnu obalu od izraelskih granica iz 1967., još uvijek priznajući Zapadnu obalu kao zaseban entitet. Sve se to sada raspršilo.

Simbol današnje izraelske vlade je Itamar Ben-Gvir. U politiku je ušao pridruživši se Kahane Hai, pokretu mladih Kah stranke – a tko ju je proglasio terorističkom organizacijom i zabranio? Sama izraelska vlada. Kad je Ben-Gvir postao punoljetan i mogao je biti unovačen u Izraelske obrambene snage, zabranjeno mu je služiti zbog njegove krajnje desničarske političke pozadine. Čovjek kojeg je Izrael proglasio rasistom i teroristom sada je — pogodite što? Izraelski ministar nacionalne sigurnosti, koji bi trebao štititi vladavinu prava!

Sjetite se velike kontroverze koja je posljednjih mjeseci podijelila Izrael. Yuval Harari komentirao je mjere koje je predložila Netanyahuova vlada. “Ovo je definitivno državni udar. Izrael je na putu da postane diktatura.” Izrael je podijeljen između nacionalističkih fundamentalista koji nastoje eliminirati ključne značajke legitimne državne vlasti i pripadnika civilnog društva koji su svjesni ove prijetnje. Napadom Hamasa, a to je po meni prava tragedija, kriza je prošla, duh nacionalnog jedinstva odmah je prevladao. Uvijek je to tragičan trenutak – kada unutarnji raskol nadjača vanjski neprijatelj. Možda je prvi korak jasno prepoznati silni očaj i zbunjenost iz kojih se mogu roditi djela zlobe.

Neće biti mira na Bliskom istoku bez rješenja palestinskog pitanja. Ovo sam čak pročitao u izraelskim novinama u posljednjih nekoliko dana. Ni na koji način ne odobravam napad Hamasa. Ovo je kazneno djelo. I da, Izrael ima puno pravo pokrenuti protunapad na Hamas. Ali ne smijemo zaboraviti mračnu, kompliciranu pozadinu. Palestincima.

Druga stvar je da rješenje nije kompromis u prljavom smislu srednjeg puta između dviju krajnosti. To kažu mnogi moji prijatelji. Kažu: “S jedne strane, da, Palestinci imaju pravo biti pomalo antisemitski nastrojeni. Pogledajte što im Izrael radi. S druge strane, Izraelci imaju pravo biti malo nasilni. Pogledajte što smo im učinili tijekom Holokausta.” Mislim da ovdje nema ničega što biste trebali razumjeti. U obrani prava Palestinaca i borbi protiv antisemitizma potrebno je ići do kraja u oba smjera. (Prekid iz publike: Ne možemo uspoređivati ​​užase Hamasa s onim što radi izraelska strana. Oprostite.) Ne uspoređujem. Ne, to nije relativiziranje. Radi se o puno više: upravo sada ste pokazali što u praksi znači slušati različitost, što bi uključivanje trebalo biti. Takva je intervencija, ovim riječima, logika isključivanja. Za ovaj “naš način različitosti” neke ljude naravno prvo treba isključiti.

Čovjek kojeg je Izrael proglasio rasistom i teroristom sada je — pogodite što? Izraelski ministar nacionalne sigurnosti, koji bi trebao štititi vladavinu prava!

Govorim o desecima Palestinaca koje osobno poznajem. Oprosti ako sam sada malo brbljao. Ako postoji netko u ovoj prostoriji tko je učinio više za miroljubivu suradnju između Palestinaca i Izraelaca od mene, onda ću pognuti glavu. Ali njega nema. Možete li više od toga? Moji prijatelji i ja zajedno smo organizirali veliki skup u Ramallahu u čast Waltera Benjamina. Juda. Organizirao sam filmsku školu u Ramallahu zajedno s jednim židovskim profesorom. I tako dalje. Naravno, ne možete to usporediti s činom nasilja. Hamasov napad je krajnje nemilosrdan, brutalan. Mogu ići toliko nisko za svoje pojmove da citiram Anthonyja Blinkena, američkog državnog tajnika, s kojim se slažem po ovom pitanju, koji je rekao: “Da, Izrael ima svako pravo uzvratiti udarac, ali pitanje je kako će uzvratiti udarac svi mi.” Nije samo Izrael protiv Hamasa. Opet: onog trenutka kada prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane u isto vrijeme, izgubili ste dušu. Pogotovo danas, kada imamo nešto što ne mogu nazvati drugačije nego antisemitskim cionizmom.

Znate li zašto europska desnica voli podržavati Izrael? Idemo na početak. Pogledajte moju najnoviju knjigu za važan citat. Znate li tko je njen autor? Da, Reinhard Heidrich. Godine 1936. Heidrich je napisao pismo, izjavu u kojoj je rekao da su Izraelci divna nacija. Mi smo spremni raditi s njima, ali ne ovdje u Njemačkoj. Trebali bismo otići tamo. Sjećate li se ludog Norvežanina Breivika? U Norveškoj je imao potpuno antisemitske stavove, ali je istovremeno izražavao podršku postupcima Izraela kada je u pitanju odnos prema Palestincima. Radije ne bih nastavljao s popisom. (Opet protest iz publike: Što je sramota na dan kada se ubija i ubija.) Gdje se ubija? Čak iu Gazi? (Protest iz publike: Radi se o relativiziranju onoga što se događa i što se dogodilo.) Ne relativiziram ništa. Napad Hamasa bio je gnusan zločin. Ne relativiziram to ni na koji način. Sve što želim reći je da ako govorite na način na koji sada govorite, stavljate milijune Palestinaca u nemoguću poziciju, što će onda dovesti do porasta antisemitizma. No dopustite mi da završim priču. Arthur Köstler rekao je gorku istinu: “Ako moć kvari, vrijedi i obrnuto. Progon kvari žrtve, iako možda suptilnije i tragičnije.” Kraj citata.

To se odnosi na obje strane u ratu koji je u tijeku. Moj apsolutno najveći heroj 20. stoljeća je Marek Edelman, poljski Židov koji je to jasno vidio. Godine 1943. Edelman je sudjelovao u ustanku u varšavskom getu, a 1944. u ustanku u cijeloj Varšavi. Nakon rata, kada su mu supruga i djeca 1968. emigrirali zbog sve goreg antisemitskog ozračja u Poljskoj, i sam je odlučio ostati. Ukazao je na priče o srušenim zgradama na mjestu austrijskog logora i rekao: “Netko je morao ostati ovdje sa svima onima koji su ovdje umrli.” Od 1970-ih, kao član Solidarnosti, surađivao je s Odborom za obranu radnika. i sjeo za pregovarački stol. Pred kraj svog života, Edelman je javno branio palestinski otpor, tvrdeći da je židovska samoobrana protiv koje se borio upravo priješla granicu kada je počelo ugnjetavanje. Diskvalificirati Edelmana kao pukog vrijeđača Židova je, po mom mišljenju, krajnje nepristojno. Zašto ovo govorim ovdje, u Frankfurtu, na sajmu knjiga? Jer samo čitajući knjige – tu se slažem sa svojim prethodnicima – možemo osvijestiti situaciju.

Palestince tretiraju isključivo kao problem. Izrael im ne daje nadu da povoljno definiraju svoju ulogu u zemlji u kojoj žive.

Književnost je privilegirani medij kroz koji možemo opipljivo prikazati duboku dvosmislenost i složenost naše teškoće. Ne mistificiram poeziju. S druge strane, moja je teza – da vas opet šokiram – da nema etničkog čišćenja bez poezije. Razmislite o Ruandi. Iza ovih masakra stajao je veliki lokalni pjesnik. Sjetite se rata u bivšoj Jugoslaviji. I Radovan Karadžić je prije rata bio cijenjen pjesnik. O Mao Zedongu da i ne govorimo. Zato sam bio šokiran kada sam saznao da je dodjela nagrade Adaniu Šiblu odgođena. Odluku smatram skandaloznom. Da, terorizam protiv Izraela protivan je svim vrijednostima Frankfurtskog sajma knjiga. Da. Kao što je kolektivno kažnjavanje milijuna ljudi u Gazi i ukidanje nagrade Adania Šibla. Približavamo se paradoksima kulture isključivanja. Službeno kažemo “uključenost i raznolikost”, ali onda kultura isključivanja ne čini ništa osim što isključuje one koji se ne uklapaju u pojam uključenosti i raznolikosti. Ne samo da sam ponosan što sam ovdje, nego i pomalo sram.

Pokušajte zamisliti što bi rekao Marek Edelman da je još danas živ. Opet ponavljam, na kraju sam. Ne, ja se nikako ne slažem s onim što je radio Hamas i ne relativiziram to. Bio je to nemilosrdan, brutalan ubilački pohod. Hanija jasno kaže. Ne radi se samo o ograničavanju Izraela, već o uništavanju zemlje. No, okolnosti koje sam opisao nikako ne relativiziraju ovaj zločin. Zbog njih samo vidimo pozadinu ovog događanja iz koje ovakvi zločini mogu proizaći – ali to ih nikako ne opravdava. Ako to ne uzmemo u obzir, ako ne uzmemo u obzir što se događa na Zapadnoj obali, onda ne možemo razumjeti situaciju.

Apsolutno u potpunosti priznajem pravo Države Izrael na postojanje. Također sam apsolutno kritičan prema palestinskim vlastima. Na primjer, mislim da je Arafat s pravom opisan kao čovjek koji nikada ne propušta priliku da propusti priliku. Ponio se krajnje glupo kada je odbio dogovor s vladom Ehuda Baraka koji je pripremao Clinton. Ne hvalim Palestince. Sve što kažem je, pogledajte njihovu situaciju na Zapadnoj obali. U bezizlaznoj su situaciji. Ovo je tragedija.

izvor: mladina