Balističke rakete gađaju selo. Razneseni su krovovi kuća, ali usput i nekoliko neprijateljskih haubica. Tijela mrtvih vojnika razbacana su po okolnom granju poput prljavih krpa. Neprijateljska vojska ulazi, snima scenu vrhunskim mobitelom iz Kine i uploda na komunikacijski kanal. Lajkova je, s obzirom na krv nešto više, ali nedovoljno. Samo petnaest.

Kamere instalirane na kacige snimaju bitku. Prenose je live na društvenoj mreži. Gledatelji simultano mogu pratiti stotinjak kamera visoke rezolucije: metak raznosi ljudsko lice, zubi se rasuti nalaze u blatu. Prava poslastica za ratne sladokusce. “Hajde još jedan juriš”, predloži zapovjednik čete: “Još nismo ni na sto lajkova”, doda.

Vojnici s jedne i druge strane bacaju oružje, uzimaju mobitele i izlaze iz rovova. Nalaze se na pola puta i nesretno čavrljaju:

“Jel vama radi internet”, upita zapovjednik kolegu s druge strane.

“Izgleda da je dobar, ali kao da nešto šteka”, odgovara.

“Malo lajkova, jel?”

“Ma ništa, ko da su svi pomrli, a plaćamo i reklamu za postove”

“Nekad je bilo bolje..sjećaš se, bez reklama i to, danas ti samo gluposti odvlače pažnju”, primijeti prvi zapovjednik.

“Nekad je običan post vidio svatko tko ti je frend”, doda drugi.

Nakon pola minute pauze, zapovjednik izusti neizbježno:

“A ovi šupci na Bliskom istoku…imaju bolje trikove”

“Istina je, jedno je kad rokaš po blatnjavim selima, a drugo kad rokaš zgrade. Efektnije je, ljudi to vole”, složi se kolega.

“Meni se, iskreno, ne da ratovati za tri pišljiva lajka.”

“Meni čak ni za stotinjak lajkova!” dobaci netko sa strane.

Bio je tmurni jesenji dan, tenkovi su zagrezli u blatu, vojnicima se u puške uvukla vlaga. Iz usta im se parilo dok su surfali i skrolali. Na bolnicu u Gazi pala je raketa i ubila stotine ljudi, uključujući i djecu. Bio je to konačan znak da sve ovo više nema smisla. Nema goreg nego kad ti rat upadne u drugi plan.