Piše: Božica Jelušić

Zamalo mi je žao što moram neka opažanja i misli zapisati, no činim to u dobroj nakani i s vjerom da je u širem interesu, barem u okviru spisateljskog faha. Riječ je o važnosti, autoritetu, kompetenciji, značaju i kvalificiranosti da se ljudi bave književnim poslom, a potom, da o njemu u pojedinačnim prigodama i prosuđuju. Postoje tu mnoge zamke, primjerice, situacija homo duplexa: da netko, tko umješno i pronicljivo prosuđuje tuđe, ne može tu razinu izvrsnosti potići u vlastitom tekstu. Znade što je dobro, znade kako bi to trebalo zvučati, no zastane negdje, na rubu gotovo savršene kompilacije, na suhoći modela, neprodahnutog i jednom istinskom, vlastitom emocijom. Liričnost uzmiče pred suhoparnošću, umudrenost nadvladava jednostavnost iskaza, ritmičnost (kao temelj stiha) potpuno je potisnuta, šokantnost je obol trendu, a intelektualni drobljenac tumači se kao “stil” i poetička osebujnost.

Vrlo često, takva djela nalaze naklonost žirija i “žiranata”, od kojih neki, nažalost, nisu dovoljno načitani. Stoga će reći da je “genijalno” nešto što nadmašuje njihove osobne duhovne gabarite ili ih fascinira po okretnosti “štrikanja”, ili im draška ganglije bizarnom semantikom, dapače, prisiljava da zavire u sveznajući Google, da vide odakle je izvučena ta neka bizarnost ili mudrolija. ništa od toga, po mome mišljenju. Istina je da više uživa ona(j) koji više zna, ali to nikako nije sve ! Svako malo, evo nama “genijalne pjesnikinje”, jedino nije jasno gdje se omaknuo parametar. Snažan je to predikat, valja bogme iza njega i stati. U odnosu NA ŠTO je neka zbirka genijalna? Stoje li s druge strane vage “naše lokalne prilike” produkcija postmoderne, aktualni trenutak, rakurs nekakve koterije, klape, udruge, izdavačke branše? Ili bi kriterij ipak trebalo podići i osoviti?

Vrlo bih rado znati, kako taj poetski slučaj stoji u odnosu na neku poetsku ukupnost, primjerice na Sapho, Ahmatovu, Blandianu, Szymborsku, Bagrjanu, Parun, G. Mistral, Sachs, A. Rich, R. Dove, S. Plath? Postoji li neka ravan, na kojoj usporedba vrijedi? Koju razinu jezičnosti pjesme dosižu, kakav biljeg autentičnosti nose, kako se širi ulazna energija i prema kojemu krugu primatelja? Što se gubi u prepjevu, što dobiva višekratnim čitanjem? Jesu li porozna mjesta češća nego značenjska čvorišta? Osjećaji, postoje li uopće? Plače li netko u publici kad se ta pjesma interpretira? Oplemennuje li ta pjesma (ili više njih) ičiji duhovni prostor? Tko će je učiti naizust, tko izgarati od ljubomore, što je sam nije napisao? Ah, znam reći će mudraci da ovo nisu bitne zamjedbe, čak niti presudne za proučavanje i ocjenu poezije. To je možebitna istina, ali meni su presudne i budem li u prilici preporučivati neku knjigu, uzet ću svaku od njih u obzir.

I konačno, budući da ja osobno mnogo razmišljam o zanatu, pozvat ću se na ono što veli MARAI, od kojega sam u zadnjoj čitalačkoj rundi nešto naučila. Dakle: “Ta ljudska sposobnost do koje se najteže dolazi, ta osobina protiv koje se bune najtanovitiji instinkti našega bića jer smo smrtni, jer nam je vrijeme određeno, jer će nam zvijezde pasti: to je najbolnija dužnost prema nama samima, prema sudbini i njenom najdubljem smislu-poslu. Ne postoji istinsko stvaranje bez beskonačnog strpljenja, koje može vladati nad najtajnovitijom čovjekovom biti. Jer stvaranje nije mađioničarski čin, nije majstorija brza kao munja, change-passer, stvaralac ne može iz šešira izvući djela. Nije samo genij strpljenje, i samo je djelo strpljenje, strpljenje organskoga razvitka, čudo suzdržavanja i sazrijevanja. Naučiti se strpljenju u životu jest kao naučiti tajnu stvoritelja. Nabubaj tu lekciju, nemirni smrtniče”.

Mnogo se ispričavam onima , koje nisam pogodila ovim tekstom. Sebe samu prilično jesam. Preslišavam se.

F. G.