U svijetu tame skriven vir

Kroz kolut dima tonem ja u mir

I osjećam da gori moj svijet

Jer ništa od onoga što želim nije tu

Krik iz druge sobe čujem

To mi ne’ko kaže: “Nisi sam”

Tako, tako sam umoran

I čekam valove

Valove mora

Ti dolaziš s njim

Osjećam da dolaziš ti

To je znak da doći će dan

S toplim vjetrom juga

.

.

.

„S prvim tmurnim danima te jeseni izbio je iz magle crn čovjek avetinjskog izgleda, proboravio u selima nekoliko dana šireći zlokobnu jezu svojim pričanjem o krvavoj kiši koja će pasti kao kazna za grijehe, a onda ga je nečujno pojela kasna, prohladna i maglovita jesen.“ Priča „Hodalice“ Branka Ćopića govori o tako čestoj pojavi u čovjekovom životu, a to je susret između ljudi. Priča je to o kojekakvim lutalicama koji se u pojedina godišnja doba pojave u selu, odigraju svoju ulogu lutalice ili prosjaka, pa potom nestanu kao da ih nikada nije ni bilo. Danas su svi ljudi koji žive u suvremenim gradovima zapravo lutalice i hodalice. Oni se vječito susreću u nekom mimohodu i kruženju gradom, jednom razmjene poglede i nikada se više ne susretnu, ili ako se još jednom susretnu, razmijene poglede u kojima se može pročitati da su se već jednom susreli, a potom ponovo isčeznu i nestanu u svom lutanju u magli i sumraku. Na početku Ćopićeve priče Hodalice je zapisano: „A kad se po grabovim šumarcima već uveliko stanu da javljaju oboreni dremljivi cvjetovi visibabe, onda se već na drumovima pokažu prve prošlogodišnje budale, ludaci i tihi zanesenjaci koji vječito nešto traže ili za nekog pitaju.“ Međutim, ovdje je s jedne strane suprotstavljen život koji je ustaljen na selu, i lutalice, koje se odnekud pojave, provedu neko vrijeme u selu sa ljudima i nestanu, a koje su potpuna suprotnost tom ujednačenom seoskom životu. To dolazi otuda što je mala zajednica ljudi, u kojoj svako svakoga zna, podložna ritualizaciji života, koji se u tom slučaju kreće prema svakodnevnim i ustaljenim mehanizmima, bez bilo kakve promjene. Iz perspektive male zajednice ljudi, potpuna suprotnost njihovom načinu života su te hodalice i lutalice: „Prolaze tako selima zanesenjaci, ludaci i proroci koji govore o strašnom sudu i o poslednjim danima, a kasnije u jesen, kad se obore beskrajne plačne kiše i kad plotovi gnjiju pokriveni tamnom sluzastom korom, onda i njih nečujno nestane u maglama i ranim sutonima.“ Dobro su nam poznati ljudi koji se odnekud pojave i nabrzinu nam prodaju neku šarenu lažu, pa se opet izgube u sumraku i magli. Postoji jedan čitav tip ljudi, raznih lutajućih propovjednika, koji raznose glasine o religiji, o Bogu ili pak Strašnom Sudu. Oni su tako neobični u provincijskim zajednicama u kojima sve teče polako, gdje svako svakoga zna, i u kojima je poetika susreta toliko svedena na najmanju moguću mjeru, da takve hodalice i lutalice privlače mnogo pažnje, baš kao i neki cirkusanti, koji seoskoj djeci prodaju dobro uvježbane trikove. Takvi vječiti putnici, savremeni Ahasveri, hodaju po svijetu i prodaju maglu i mjesečinu u jednoj Civilizaciji koja je utonula u mrak provincije. Takvi propovjednici-proroci i prevode religiju na jezik provincije, i time stiču ugled među stanovnicima provincije, i stiču određena materijalna dobra. „S prvim tmurnim danima te jeseni izbio je iz magle crn čovjek avetinjskog izgleda, proboravio u selima nekoliko dana šireći zlokobnu jezu svojim pričanjem o krvavoj kiši koja će pasti kao kazna za grijehe, a onda ga je nečujno pojela kasna, prohladna i maglovita jesen.“ Međutim, čak i danas, u savremenim gradovima, taj princip na kojem je zasnovana egzistencija tih hodalica i lutalica, zapravo je prinzip funkcioniranja susreta između ljudi u velikim gradovima. Kao što već rekoh, danas su svi ljudi koji žive u suvremenim gradovima zapravo lutalice i hodalice. Oni se vječito susreću u nekom mimohodu i kruženju gradom, jednom razmjene poglede i nikada se više ne susretnu, ili ako se još jednom susretnu, razmijene poglede u kojima se može pročitati da su se već jednom susreli, a potom ponovo isčeznu i nestanu u svom lutanju u magli i sumraku. Prema tome, sve što čovjeku preostaje jeste susret i na kraju lutanje – baš kao što lutaju i Ćopićeve Hodalice. „Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove i zamišljali idealne odnose“, zapisala je negdje pjesnikinja Darija Žilić. Mnogi ljudi zapravo i ne žive tu harmoniju trenutaka, kroz njihove prelaze, nego su upregnuti u besmislene rituale i ponavljanja, bez životnih sokova, sazdanih od trenutaka i detalja kreacije…

.