Uobičajena predodžba Nizozemske svodi se na tulipane, vjetrenjače, klompe, van Gogha i Amsterdam, točnije, njegove kanale, “coffe shops” s marihuanom i četvrt crvenih svjetiljki. Šetnje po Utrechtu i nekim drugim gradovima udahnule su u tu predodžbu jedan osebujan život, meni po mnogo čemu nepoznat, interesantan i inspirativan.

Čim sam zakoračila u grad, u moj znatiželjan pogled nahrupile su svakojake zanimljivosti: impresivna arhitektura željezničkog kolodvora i okolnih golemih modernih zgrada, bajkovite tradicionalne kuće šiljastih krovova i raznobojnih fasada s prozorima bez zavjesa, neviđeno mnoštvo bicikla i obale kanala prekrivene poljskim cvijećem. Da, sasvim neočekivano, umjesto uređenih cvjetnih ukrasa, inače prisutnih posvuda, usred grada prostrlo se obično ‘divlje’ cvijeće – makovi, kamilice, maslačci, različci, ivančice – zadivljujuće u svom ljupkom šarenilu i razigranosti.

Prvi izazov bili su prozori bez zavjesa, u kojima se nazire drugačiji koncept privatnog i javnog od onoga na koji sam navikla. Trebalo je vremena, i vježbe, da naučim ne zuriti u tuđe stanove. A to nije nimalo lako. Idem ulicom i pogledom prelazim po izlozima: mmm, koliko vrsta sireva… zgodna haljina… lijepa vaza s cvijećem… pa svijećnjak i slike… pa čujem kćer: “Prestani buljiti, to je stan!”. Oops! Ponekad je gotovo nemoguće uočiti razliku između izloga i prozora jer se na prozorskim daskama nalaze svakojaki ukrasi i, naravno, mačke (na koje neizbježno svrneš pogled, premda bahatice ne reagiraju).

“Ogoljeni” prozori objašnjavaju se utjecajem protestantskih etičkih normi – štedljivost, discipliniranost, skromnost – jer se tako davalo na uvid da je stanar čestit građanin koji nema što skrivati. A po narodnom objašnjenju, prozori bez spuštenih zavjesa nekada su muževima pomorcima bili osiguranje da se njihove usamljene ženice čedno ponašaju, ne izazivajući sumnje i tračeve. Kako god, ti prozori ponešto mijenjaju uvriježenu predodžbu privatnog (“u svoja 4 zida”) i javnog, ali i pretpostavljenu otuđenost i atomiziranost modernog urbanog života. Ovdje život više miriše na opuštenost i uzajamno poštivanje.

U Utrechtu sam, iako nisam ranoranilac, ustajala ranije da izvedem psa. Osim što je pesonja dražesno društvo i što su parkovi i obale uz kanale prekrasni za šetnju, moj glavni razlog ipak su ljudi koje sam sretala. Šećući, džogirajući, sjedeći na klupama parkova ili na terasama kafića, ti ljudi, neznanci, stranci, često se nasmiješe kad ih pogledaš. Lijepo je sretati vedra lica, a još je ljepše kad ti se ta lica nasmiješe, bez razloga, osim onog jednostavnog ljudskog zamjećivanja i pozdrava u slučajnom susretu.

U tom kontekstu značajan je podatak da je Nizozemska godinama pri vrhu UN-ovog World Happiness Report-a, o zadovoljstvu građana kvalitetom života u odnosu na šest značajki: prihodi, zdrav životni vijek, socijalna podrška, velikodušnost, sloboda i povjerenje (vezano uz prisutnost korupcije u vlasti i ekonomiji). Zadovoljstvo Nizozemaca nesumnjivo je omogućeno time što ta mala zemlja ima jednu od najrazvijenijih ekonomija u Evropi i svijetu, stabilnu i efikasnu vladu, i učinkovit pravni sustav, s naglaskom na vladavini prava. Posljedično: nezaposlenost je niska, plaće i mirovine su među boljima u Evropi (plaće su 2-3, a mirovine dva put veće nego u HR, dok su cijene prehrambenih i kućanskih potrepština slične, pa i niže; i onda po kafićima i restoranima sjede i mnogi penzići, jer to sebi mogu priuštiti), a većina ljudi je zadovoljno zaokupljena svojim poslovima, obiteljskim životom, druženjima i razonodama (a ne lošom politikom vlade i kriminalom u društvu, uz ogorčeno prežvakavanje istoga).

Jedan od najpoznatijih simbola Nizozemske su vjetrenjače. Njime se ističu nizozemska inovativnost i prilagodljivost, odnosno otpornost, samodostatnost i ustrajnost (pogotovo u neblagonaklonom okruženju). Vjetrenjače su prvotno građene (od 13. st.) radi zaštite od poplava, za ispumpavanja vode iz močvara, a potom radi dobivanja energije za mljevenje žitarica, piljenje drva i proizvodnju ulja i boja, dok su danas uglavnom turistička atrakcija. Tradicija njihova korištenja upućuje na pretpostavku da Nizozemska visoko kotira po korištenju obnovljivih izvora energije, ali zapravo zaostaje. Međutim, prednjači kada su u pitanju inovacije i tehnologije. Ima prvi u svijetu izgrađen plutajući “solarni otok” koji prati putanju sunca, znatno povećavajući prinos energije u odnosu na statične panele, i jednu od najsnažnijih morskih vjetroturbina na svijetu (a u proljeće 2023. sve “offshore” vjetroturbine nakratko su zaustavljene da se omogući siguran prolaz pticama selicama, što je globalno prva takva mjera). Svjetski je lider u uvođenju električnih vozila za osobni i javni prevoz, a vlada to potiče subvencijama, oslobađanjem od poreza na prometnice, ulaganjima u infrastrukturu za punjenje tih vozila itd. U inovacije spadaju i “bus stanice za pčele”, sa “zelenim” krovovima prekrivenim sekulentima, napravljene za specijalne “putnike”: pčele, bumbare, leptire i druge oprašivače, a uz to skladište kišnicu i doprinose kvaliteti zraka, kao i estetici autobusnih stajališta. Gotovo samorazumljivo, inovativni poduhvati vezani su i uz bicikle, točnije, podzemne mega garaže.

Brojnost bicikala na nizozemskim ulicama je fascinantna. Dok u nas ljudi za par sto metara od kuće do pijace koriste automobile, više od trećine Nizozemaca (u Utrechtu više od pola) za kretanje po gradu koristi bicikle. Voze ih i mladi i stari – one obične, ili s košarama, torbama i prikolicama za šoping i posao, ili s dodatnim sjedalima za djecu (i u “sendvič” varijanti, jedno naprijed, drugo straga). Iako je “bike boom” pokrenut u SAD-u i Britaniji 1880-ih, Nizozemci su do 1890-ih već izgradili biciklističke staze, a 1911. imali više bicikla po glavi stanovnika nego bilo koja druga evropska zemlja. Sredinom stoljeća prevagnuo je trend automobila, da bi od 1970-ih, nakon niza građanskih prosvjeda zbog velike smrtnosti djece na cestama (i preko 500 godišnje), vlada počela ograničavati upotrebu gradskih motornih vozila i poticati korištenje bicikla kako bi ulice bile sigurnije a gradovi “people-friendly”.

Biciklizam se “od 1920. smatra nacionalnim simbolom, a od 1938. vrlo patriotskim prijevoznim sredstvom”, jer ističe “nizozemske vrijednosti i građanske vrline: neovisnost, samokontrolu, skromnost i stabilnost”, te brigu za okoliš i kvalitetu života (što je zanimljiv vid patriotizma: usmjeren na dobar i napredan život, umjesto na brojenje krvnih zrnaca, ratovanje i umiranje). Mnoge ceste imaju odvojene biciklističke staze (Utrecht npr. ima 420 km biciklističkih staza), koje imaju vlastiti sustav prometne signalizacije: zasebne semafore na raskrižjima i smjerokaze drugačijih boja (po selima i u obliku gljive, da se uklope u okolinu). Parkirališta za bicikle ima posvuda i svakojakih, od stalaka pored trgovina i kuća, preko manjih i većih (pa i dvoetažnih) parkirnih prostora po trgovima i ulicama, do podzemnih garaža. A na svoje podzemne garaže Nizozemci su posebno ponosni: troetažna u Utrechtu najveća je na svijetu (izgrađena 2019., za 12.500 bicikla), a nova u Amsterdamu (izgrađena 2023., trenutno za 7.000 bicikla) nije samo podzemna nego i podvodna, izgledom kao iz sci-fi filmova. Još jedan biciklistički kuriozitet je knjižnica u Utrechtu u kojoj posjetitelji mogu napuniti svoje elektronske uređaje, dok čitaju ili pišu, vozeći sobne bicikle smještene uz povišene radne stolove.

Međutim, ni bicikli nisu “savršenstvo bez mane”. Osim čestih krađa (pa kvalitetan lanac zna koštati više od rabljene dobre bicikle) i “pecanja”, vađenja bicikla koji uslijed krađe, vandalizma, nesreće ili neodgovornosti završe u kanalima (u Amsterdamu i do 15.000 godišnje), problem je što nisu posve “friendly” prema pješacima. Naime, ako nema kolnika, pješaci koriste isti dio ceste kao i biciklisti. Istina, taj je dio označen i obojen u tamno crveno, ali novopridošlice mogu zaboraviti (pogotovo na ulicama prekrivenima terakotom) da uz njih, pa i na njih, jurcaju biciklisti. Ja sam svoju lekciju naučila kroz bliski susret s biciklistom prilikom ležernog prelaska ulice, nakon čega me dva dana boljela ruka. Otada sam bila manje blagonaklona prema jurećim biciklistima, no opreznija u hodanju ulicama (ne samo zbog bicikla nego i električnih automobila i buseva, koji ne jure, ali ih jedva čuješ). Konačno, lako je priviknuti se na ono što je bolje.

Dakle, Nizozemska je nesumnjivo zanimljiva i inspirativna. Pa kad vidiš mnoge “detalje” te razvijene zemlje, i nehotice se upitaš: A gdje smo mi?

(slijedi nastavak: ‘B strana’)