Među problemima ističu se visoki životni troškovi (zbog cijena najma i kupnje stanova, poreza, održavanja automobila i sl.), nejednakost u raspodjeli bogatstva (1% najbogatijih ima 26 % ukupnog neto bogatstva), diskriminacija (prvenstveno na radnom i stambenom tržištu) muslimana i migranata, te polarizacija društva po pitanju povijesnog nasljeđa.

Kritičko propitivanje kolonijalne prošlosti, odnosno trgovine robljem – na čemu je izraslo bogatstvo Nizozemske i njen status svjetske sile – iniciraju razni politički aktivisti, znanstvenici i institucije. A u društvu se ponajviše očituje u akcijama uklanjanja imena i kipova kolonijalnih moćnika s gradskih ulica, kroz radikalne promjene u djelovanju nacionalnih muzeja koji s novim izložbama i drugačijom prezentacijom stalnog postava otkrivaju krvave mrlje u sjaju “zlatnog doba” (17. st.), te kroz proteste protiv tradicije Crnog Petra, tamnoputog pomoćnika Svetog Nikole. Svakog prosinca, naime, Nizozemci veselo paradiraju ulicama prerušeni u “black face”, s crveno našminkanim usnama, crnim kovrčavim perikama, okruglim naušnicama i šarenom odjećom, smatrajući to “radosnom tradicijom za djecu” i dijelom kulturnog identiteta, dok protivnici te tradicije (pogotovo oni koji su iskusili ruganja i ponižavanja jer “liče” na Crnog Petra) u tome vide kontinuitet diskriminacije.

Sve to (uključujući i prvu službenu ispriku premijera 2022. za 250 godina u kojima su Nizozemci financirali ekonomsko i kulturno “zlatno doba” porobljavanjem i iskorištavanjem više od 600.000 ljudi iz Afrike i Azije) izaziva burne rasprave i podjele u društvu jer zadire u nacionalni identitet. A to je u svakoj državi “sveta krava”, pa je kritičko suočavanje s vlastitom prošlošću delikatna i nepoželjna tema – premda neophodna za povijesno autentičan i zdrav život naroda. Zato su ovakva događanja, uz sve probleme koje izazivaju, dobar primjer mijenjanja, rasta građanske svijesti.

Po ulicama Utrechta, kao i svakog grada, isprepliću se priče prošlosti i sadašnjosti. Primjerice, neke od velebnih starih zgrada danas su dom raznim fakultetima, u kojima ubiru znanje studenti iz cijelog svijeta, a nekada su bile kuće kolonijalnih moćnika, kupljene i uređene novcem od prodaje i iskorištavanja robova. Tako je zgrada Odsjeka za filozofiju i religijske studije nekada bila dom Jana van Voorsta, generalnog direktora zloglasne tvrđave Elmina (Gana), najvažnijeg središta transatlantske trgovine robljem (prvo pod upravom Portugalaca, pa Nizozemaca, a onda Britanaca), odakle su, kroz “Door of No Return” milijuni Afrikanaca utrpavani na brodove za rad na plantažama u Americi.

Nešto drugačije, mada podjednako tmurne priče kazuju i četvrti uz kanale u središtu grada. Danas su ispunjene živahnom vrevom, restoranima, trgovinama i prestižnim rezidencijama. Ali krajem 16.st., kada je katoličanstvo postalo zakonom zabranjeno, tu su, u ozračju straha i prisilne zamuklosti, neke obiteljske kuće pretvarane u “tajne crkve”, skrivena okupljališta vjernika, koji su često bježali kroz uske uličice i podrume na pristaništima da bi spasili živu glavu pred religijskim istražiteljima. Još je žalosnije što je to tek jedna od epizoda višestoljetnih vjerskih ratova u Nizozemskoj, kojoj su prethodili progoni protestanata od strane katolika, s istim scenarijem (prisutnim još uvijek u raznim sukobima po svijetu): međusobno proganjanje i ubijanje zbog vjerskih vizija. Stoga je možda bolje da je jedna od “tajnih crkvi”, Maria Minor, pretvorena u fensi pivski pub, u kojemu se ljudi druže i zabavljaju.

O prošlosti sjetno govore i spomenici žrtvama holokausta u Utrechtu, kao što su kip Ane Frank (postavljen 1960. kao prvi u svijetu, i to na inicijativu mladih, koji su ga platili zaradom od skupljanja starog željeza i papira) i zid sjećanja na 1224 Židova iz Utrechta ubijenih tijekom nacističke okupacije. Memorijalni zid smješten je pored željezničkog kolodvora s kojeg su Židovi deportirani u smrt; danas je pretvoren u muzej – čiji je izložbeni dio vezan uz holokaust jednako tjeskoban kao i izložba o kolonijalizmu amsterdamskog Rijksmuseuma.

Čak i tla ulica pričaju svoje priče. U tlo Katredalnog trga u Utrechtu ugrađena je spomen-ploča za 18 muškaraca koji su 1730. zatvoreni i ubijeni jer su bili homoseksualci. Ali ono što se nekada smatralo sodomijom i kažnjavalo smrću, danas se naziva seksualnom orijentacijom i dolazi sa slobodom. Zato su na nekim cestama u Utrechtu (i drugim nizozemskim gradovima) zebre obojene duginim bojama (“gaybra crossings”), a nekoliko sveučilišta financiralo je najdužu biciklističku stazu na svijetu duginih boja kao znak prihvaćanja različitosti. Dio je to politike zemlje koja ono što je u nekim drugim državama “kontroverzno” ili protuzakonito – homoseksualnost, prostituciju, pobačaj i eutanaziju – ubraja u ljudska prava.

Šećući ulicama nizozemskih gradova, doživjela sam neka izuzetna raspoloženja. Tamo sam prvi put vidjela gay parove kako hodaju zagrljeni ili se poljube na ulici. Kad god bih ih vidjela, instinktivno bih duboko udahnula – ne zbog (meni) neobičnog prizora, ne zato što na to nitko ne reagira, pogotovo ne opako i agresivno, nego zato što bi me preplavio neizmjeran, rijetko prisutan osjećaj slobode (sličan onome koji čovjek osjeti uranjajući u more ili uspevši se na vrh planine).

Drugo iskustvo vezano je uz muškarce. Tamo se često mogu vidjeti očevi koji sami brinu za djecu, voze ih u kolicima, paze ih i igraju se s njima na dječjim igralištima, šeću s njima, pa čak i džogiraju gurajući kolica ili s nosilicom na leđima iz koje vire malešne nožice i glavica (pa potomak uči džogirati prije nego što je naučio hodati). Takvi prizori uvijek bi me obradovali, jer odražavaju civiliziranije ljudsko bivanje, u kojemu prosijavaju svjesnost, partnerski odnosi i međusobno uvažavanje.

Slične osjećaje i misli izaziva mi i ono što čujem o nizozemskom obrazovanju i radu od svoje kćeri, koja je tamo otišla nastaviti studij. Nizozemska sveučilišta visoko su rangirana u svijetu, a njihova kvaliteta proizlazi iz podjednake fokusiranosti na akademsko obrazovanje i znanstveno istraživanje kao i na interaktivnost, opušten i suradnički stav kao ključno iskustvo studenata. Time privlače veliki broj međunarodnih studenata, pogotovo što doktorandi ne plaćaju studij, nego, nakon što su primljeni putem natječaja, dobivaju plaću na fakultetu, institutu i sl. radeći na svojim temama – a one su (kao i magistarski radovi) dio projekata koji imaju praktičnu primjenu i korist za društvo.

Dakle, kad slušam o tamošnjem sadržaju i metodama nastave, ili o podržavajućim, timskim radnim odnosima (uključujući komunikaciju o osobnim problemima), s brojnim poticajima i mogućnostima za kvalitetan, ozbiljan rad, dijelom se oduševim, a dijelom se malko rastužim – jer pomišljam kako takav nivo obrazovanja i rada zemlja u kojoj živim neće dostići još desetljećima, i kako se moje dijete i mnoga druga djeca koja su otišla tražeći bolji, smisleniji život, neće vraćati kući jer se nemaju čemu vraćati.

Ali, ajmo o tulipanima! Još jedan simbol Nizozemske. Izvorno se uzgajao u Perziji, pa se rasijao po Osmanskom carstvu, odakle je doselio najprije u Beč, a u 16 st. u Nizozemsku. Nizozemci su bili toliko oduševljeni cvijetom da se uskoro razvila “tulipomanija”; njima se naveliko trgovalo, a neke su lukovice na tržištu vrijedile više od kuće (cvijet je, naravno, postao statusni simbol bogatih). Danas je to jedna od glavnih nizozemskih industrija. I tu prestaje sva cvjetna poezija. Jer, ne izvozi se toliko cvijeće koliko lukovice, a u tu svrhu, nakon što polja tulipana procvjetaju u krasnim živim bojama, kreće “obezglavljivanje”: sječa cvjetnih glavica da bi ojačale lukovice. Tužno, ali unosno. Ipak, jedna od najvećih nizozemskih atrakcija je Festival tulipana koji se svakog proljeća održava u Keukenhof parku nedaleko od Amsterdama. Nazivaju ga “Vrtom Evrope”, a dnevno ga obiđe više od 25.000 posjetitelja iz cijelog svijeta. Nevjerojatna raznolikost vrsta i boja tulipana u izložbenim gredicama melem je za oči i dušu: čarobna rapsodija ljepote.

Ljepotu prirode nude i razni drugi zanimljivi krajolici Nizozemske: brižno njegovani parkovi, botanički vrtovi, šume, jezera (npr. Loosdrecht jezera), kilometrima duge pješčane plaže koje oplakuje Sjeverno more (kao “Pearl by the sea” u Zandvoortu), i pješčane dine. Uz te dine, neobične krajolike nastale silovitim prodorima vjetra s nanosima pijeska, vezan je jedan od najneobičnijih prizora koji sam ikada vidjela. U Panbosu, šumi blizu Utrechta, na jednoj dini vjetar je otpuhao pijesak oko rijetkog drveća tako da je njihovo korijenje dijelom iznad zemlje, golo i otkriveno. Ta stabla, nalik Entima iz “Gospodara prstenova”, izgledaju kao da hodaju po pijesku, izazivajući zapanjenost, divljenje, ali i dašak jeze.

Gotovo neosjetna, decentna tjeskoba prostruji tijelom dok razmišljaš kako si zapravo vrlo sličan tom napola raskorijenjenom stablu… Ili, kako je možda besmisleno pisati razglednicu na kojoj nećeš napisati ničiju adresu.