Brojni osvrti na Ferićev roman navode me da pokažem kako doživljaj istoga može biti – drugačiji.

Dok prelaziš rijeku nije tek erotska priča o ljubavi između mlade djevojke i starijeg muškarca, o njihovom sadomazohističkom seksu, o bizarnostima u vezi. Njena bit nije provokativnost, njen cilj nije samo pljuvanje u licemjerje svijeta, ona prekoračuje iz realističkog prikaza u – metaforu. Nagovještava se to – malo po malo – u jednoj od dvije narativne linije. Uz priču o dvoje ljubavnika (čiji završetak nemam namjeru otkrivati i čije likove pisac ne gradi tako da se emocionalno vežemo za njih) teku naime reference na književnost, slikarstvo, film (on je pisac, ona konceptualna umjetnica), u otkrivanje što u umjetnosti cijene i vole. Ponegdje je dovoljno ime umjetnika da njihova priča dobiva veću težinu i da nas vodi u odgonetavanje: sve izgleda nekako kao da detalji o njima sudjeluju u gradnji nečeg drugog. Tako spomen Kafke usmjerava naše misli ka nespoznatljivosti, neumoljivosti, društvenoj bizarnosti, a Šimiću prethodi fragment s dominiranjem plave boje što na spomen njegova imena može dozvati sliku autora koji „plav od sutona“ ide ususret „crnom životu ljudi“. Uskoro stiže i Maljevič s Crnim kvadratom na bijeloj podlozi, djevojci „najvažnijom slikom svih vremena“, a sliku prati tumačenje da je u njoj obuhvaćeno sve što se u čovjekovu životu zbiva: crno i bijelo, noć i dan, dobro i zlo. Pripremani smo dakle da ima nečeg iznad priče pa ipak bivamo zatečeni oneobičavanjem, začudnošću, vrhuncem: pri kraju romana, u poglavlju KVADRAT, na djevojčinoj izložbi iskrsne grozomorna videosnimka. Najprije potraje prazni pravokutnik na kojem je – pomišlja gledatelj – vjerojatno i prazan kvadrat, i dok odgonetavanje prikazanog-neprikazanog traje prazan kvadrat (praznina života) počinje se ispunjavati teško podnošljivim prizorima. Pisac u ženi sa snimke prepoznaje autoricu uratka, svoju djevojku, onu istu koja je tražila da ju tuče, da ju šamara, a on je to prihvaćao ne trudeći se razumjeti takve želje niti otkriti što je značila poza silovane žene u koju bi spuznula nakon njihovog seksualnog čina. Sada pisac sve što se zbilo dovodi u vezu s Maljevičevim Kvadratom, u prikazu s videosnimke prepoznaje „povijest civilizacije“ i autor romana, dotad skriven iza pisca-naratora, odlučuje zadržati dah, zatražiti stanku na ovoj točki pripovijedanja. Ništa nam ne govori, obuzdava i pisca-naratora, sve ostaje neodređenost između redaka. I šokirani posjetitelji konceptualne izložbe šute vjerojatno razmišljajući: da, prazninu zna ispuniti i ovakvo zlo, uf, koje strahote, ali čitatelju ovog romana – koji zna da snimka korespondira s Maljevičem – tu se bistri ono što je nagoviješteno već kroz epigraf s citiranjem Borgesa (a što nadograđuje ono što se nagovijestilo epigrafom s citiranjem Margaret Duras): nismo tek na području odnosa muškarac – žena. Pred čitatelja iskače ranije spominjan djevojčin otac koji na povratku iz rata izvrši samoubojstvo bombom: nije bila iskorištena da digne u zrak neprijateljskog vojnika u onom dobacivanju ja tebi, ti meni i na kraju je prasnula u neočekivano ja sebi. Nakon ovih prisjećanja nameće se pitanje što je kćerka tog pokojnika, umjetnica koja je studirala kiparstvo, što je to radila od metala koji se kroz knjigu spominje bez otkrivanja motiva. Limene vojnike? Bez noge? Bez ruku? Zašto nije pričala o motivima? I zašto je tražila šamare nakon udaraca koje joj je život već donio? Sve to naknadno uskače, u čitateljevom doživljaju, na ovaj KVADRAT s izložbe i odgonetavanje je završeno: roman se otkriva kao metafora svijeta u kojem vlada nasilje na koje se čovjek navikne pa ga i sam traži. Nerazumijevanje drugoga, udarci, šamari, prasak… Ponavljanje kroz povijest.