Legenda je ostala da je August proveo zadnju noć sa njim u ćeliji. Pušili su i razgovarali. Svjedočio je da je Alija bio miran, potpuno sabran kada je bez straha sa stražarima prema vješalima u dvorište pošao. Izgleda da je te godine bilo mnogo više ljudi na groblju nego prethodne, a to se desilo ponovo u martu za narednu godišnjicu. Hiljade i hiljade omladinaca, studenata, radnika i radnica. Vlasti i policija su neposredno prije sljedećeg prvog novembra, tajno iskopali Alijino tijelo i pod okriljem noći i jake straže prenijeli i sahranili negdje u Bosni, blizu granice. To nije spriječilo okupljanja na istom mjestu dugi niz godina. Njegov grob postao je pravo svetilište. Dušan Grković i još nekoliko drugova iz doma održali su ispred studentske omladine prigodne govore. Sjajem svijeća okupana lica, molitve, zakletve, stakle se u očima. Sa nama je nazad pošao i zemljak, Čitlučanin Ivan Krndelj, poznati radnički i sindikalni organizator, koji je, također, o Alijinoj žrtvi nadahnuto i dugo govorio.

Vraćajući se kasno navečer niz strmu padinsku ulicu pred nas je iskočila žena u crnom izbezumljeno vičući da ćemo svi mi u vreli pakao otići. Raščupana nesretnica izgledala je kao kakva raspamećena vještica. Kazali su mi da je poludjela za vrijeme rata pošto su joj sva djeca umrla od gladi i tifusa. Ivan je pokušao lijepim riječima da je umiri. Nije uspio. Pobjegla je nizastranu uskom ulicom. Vrišteći se gurala među šutljivom svjetinom kao da je neko u stopu progoni kandžijom, zaplićući nogama posrtala, dok je nebo užareno plamenom hiljada svijeća sve to nijemo, bez suza posmatralo. Zavijorio je dugi pramen posijedjele kose, dok zamicala je na čošku u Mesničku. Ostao je samo miris goretine u zraku. Kao znak i kao opomena da luta gradom. Od tada sam tako zamišljao Gričku vješticu.

.