.

Danas sam pokušao ući u Mokošicu, naselje s druge strane Rijeke dubrovačke. To je riskantan put. Vozi se cestom koja je cijela izložena kontroli neprijatelja s okolnih brda. Ako se ne uspijem probiti do Mokošice, barem sam želio vidjeti potopljene jahte u marini. To je negdje na pola puta.

Čuo sam da će i EZ-promatrači taj dan ići u Mokošicu. Čekao sam u Gružu da prođu njihova vozila, a onda sam ih slijedio na pristojnoj udaljenosti. Vjerovao sam da ako EZ-ovci imaju dogovor sa JNA, da onda neće otvarati vatru. Tako sam se želio i ja prošvercati uz njih. Kada su EU promatrači otkrili da ih slijedim, pokušali su me odgovoriti od moje zamisli. Govorili su da tako ugrožavam i njihove živote. Za moj se nisu naročito brinuli. Nisu mi baš bili simpatični, osim jednog Francuza i jednog Čeha, ostali su bili arogantni i davali su čudna priopćenja, u stilu – svi su krivi, i žrtva što se brani i agresor što napada. Oni te dvije kategorije nikako nisu uspijevali razlučiti.

Tako su neku večer pozvali sve novinare, bilo nas je ukupno trojica u Dubrovniku, da bi dali priopćenje za tisak. Rekli su kako su tog predvečerja išli brodom nakon posjete otocima Šipanu i Koločepu, bilo je oko 17.30 sati, i upravo su ulazili u grušku luku, kada je na njih otvorena vatra. Hici su pogodili brod, ali na brodu nitko nije bio ranjen niti pogođen. Oni su nas pozvali da nam kažu kako su uputili energičan prosvjed objema stranama. Na naše pitanje, zašto objema stranama, kada se može balističkom ekspertizom utvrditi točno mjesto odakle je pucano, odgovorili su da to nije njihov posao i da su za njih obje strane u sukobu odgovorne. Svima nama, a pretpostavljam i njima, cijelo je vrijeme bilo jasno tko je odgovoran za cijelu situaciju u Hrvatskoj, ali te magične riječi nikako da pređu preko njihovih usta. Moje francuske kolege, koji nisu kao ja morali imati domaćinskih obzira, ispsovali su ih na pasja kola. I za mene, jer sam ja morao šutjeti. Od tada EZ promatrači i ja nemamo prijateljske odnose. Jednostavno, trpimo ih.

Tražili su od mene da se vratim. Odbio sam. Rekao sam da ja idem svojim putem, a oni mogu kuda im drago. Tako smo produžili dalje, s oko sto metara razmaka jedni od drugih. Kada su izbili na Komolac, s vrha je brda otvorena vatra na njih. Ivan, gardist koji me je vozio, skrenuo je autom u desno u jednu pukotinu u stijeni, prirodni zaklon gdje smo mogli biti sigurni. Ivan je ostao u autu, a ja sam iskočio i potrčao uz stijenu, koristeći je kao zaklon, prema mjestu na koje su pucali. Vidio sam EZ-ovce kako okreću aute i u paničnom strahu bježe natrag. Kada su me ugledali kako trčim k njima, kao da su ugledali utvaru. Nisu se zaustavili. Dapače, dali su gas. Jedino sam vidio Čeha kada mi je mahnuo za sreću. Uskočio sam u jedan visoki betonski kanal s lijeve strane ceste. Njime sam puzao do njegova kraja. S desne je strane bila stijena. Kada sam došao do kraja kanala, ispuzao sam van. Dalje sam išao naprijed koristeći neko grmlje kao zaklon, htio sam nekako ući u marinu. Dalje je iza grmlja bila čistina. Čim sam promolio glavu, odozgo je stigao rafal. Naprijed se dalje ne može. Morao sam smisliti nešto drugo. Svuda oko mene su bili smrskani automobili, pogođeni s istog mjesta odakle su i sada tukli.

Vratio sam se natrag do betonskog kanala. Poviše kanala bila je ograda od marine. Bila je visoka. Potrajat će dok je preskočim. Prvo sam preko ograde prebacio torbu s opremom, a onda sam krenuo i ja. Na sreću, nisu me vidjeli. Strčao sam se dolje do jednog izgorenog kamiona i legao ispod njega. Od kamiona do prve zgrade koja mi može poslužiti kao zaklon bilo je oko pedesetak metara brisanog prostora. Mislio sam to pretrčati. Čim sam ispuzao na drugoj strani kamiona i promolio glavu van, odozgo se sasuo rafal. Teški mitraljez. Na sreću, kamion je bio dobar zaklon. Morao sam smisliti nešto drugo.

Ponovo sam se našao na ogradi, preskočio je i uskočio u kanal. Moram naći neki drugi put. Uz cestu je bila jedna zgrada koja je spadala u kompleks marine. Provjerio sam njene prozore. Jedan se dao otvoriti. Uskočio sam unutra i našao se u velikoj prostranoj dvorani. Na zidovima su bile slike. Strop je bio visok, s drvenim gredama. Pogledao sam kroz prozor van, kakva je situacija. Ponovo sam bio brisanim prostorom izoliran od drugih zgrada. Jedino je južna strana izlazila i gledala na dokove marine. Jedino sam odatle mogao nešto učiniti. Jasno su se vidjeli potopljeni brodovi i Mokošica u pozadini. Kada sam sve posnimio, istim sam se putem i vratio. Sve skupa, moja je misija trajala oko jedan sat. Ivan se već brinuo i upravo je namjeravao krenuti u potragu, kada sam se pojavio. Mislio je da sam možda ranjen, jer je stalno čuo mitraljeze. Vožnja je natrag bila brza, dok nismo ušli u sigurnost Gruža.

Bilo je vrijeme ručka kad smo na Lapadu, iza hotela Neptun sreli Ledenog i Genocida, borce sa Srđa. Došli su se okupati u moru. Genocid je na leđima imao istetoviranog zmaja. Uživali su u kupanju. Bilo je neobično vidjeti ih kako se kao djeca prepuštaju užicima mora i u isto vrijeme gledati u njihovo oružje i vojnu opremu ostavljenu na hridi.

Popodne je iz pravca Cavtata, u aranžmanu JNA, stigla mješovita strana delegacija. Činili su je strani ambasadori, njihovi pomoćnici i vojni atašei. S njima su stigli i novinari. Ponovo sam sreo i Tima Judaha iz “The Timesa”.

JNA je njima vješto manipulirala. Htjeli su im pokazati kako Dubrovnik nije puno oštećen, ali Dubrovnik ne čini samo Stari grad unutar zidina. Dubrovnik čine i njegova naselja izvan povijesne jezgre, a ta su do temelja porušena, popljačkana i spaljena. Tamo ih ne žele povesti, navodno zbog njihove osobne sigurnosti, mada su svi ti prostori, kao na primjer Konavle i Župa, pod njihovom kontrolom. Za posjet Dubrovniku JNA im je dala dopuštenje od dva (2) sata, a zatim se moraju vratiti. Dovoljno vremena da naprave krug po Stradunu.

Dok obilaze još svježe rane na dubrovačkim starinama, zgradu Židovske općine i sl., Dubrovčani stoje u redu za pitku vodu pored cisterne. Taj prizor nije izazvao neko zanimanje svjetskih djelitelja pravde. Valjda su to navikli gledati i kod svojih kuća u Rimu, Ateni ili Londonu, pa im je to bilo normalno.

Ljudi im spontano prilaze i objašnjavaju, žaleći se na svoju lošu sudbinu. Guraju fotografije svojih najdražih, sada poginulih ili nestalih, pred ukočena i nezainteresirana lica stranih diplomata. Pokazuju im fotografije svojega imanja iz sretnijih dana, kada su živjeli u sreći i blagostanju, kada su mislili da je cijeli svijet njihov i da će tako zauvijek i ostati. Od svega svojeg bogatstva sada imaju samo to odijelo na sebi i svoje gole živote. Međutim, neki od njihovih najbližih nisu ni život uspjeli spasiti. Ostali su zauvijek na zgarištu obiteljskog doma. Htjeli su da to ovi ljudi od moći, pristigli iz raznih dijelova svijeta, vide i shvate. Da barem na trenutak uđu u njihov srušeni svijet, spaljeni i opljačkani dom odakle su prognani. Da barem na trenutak dotaknu njihovu nesretnu sudbinu i veliku tragediju koja se nadvila nad njima i nad cijelim hrvatskim narodom. Da ne zatvaraju oči pred ruševinama i njihovim pobijenim i prognanim obiteljima.

Ljudi od moći su ih strpljivo slušali, kao što čovjek trpi komarca ili muhu koja mu neprestano leti oko glave i fiksira njegov nos ili obraz kao mjesto njena budućeg prizemljenja. Čekali su da ljudi završe sa svojim sudbinama, pa da krenu dalje, u svoj turistički obilazak Straduna. Jedan je stalno pogledavao na sat, trebalo je stići i na ručak kod gradonačelnika. Takav je bio protokol.

Dabogda vam presjeo svaki zalogaj koji pojedete, svaka kap vina ili vode koju ovdje popijete, jer svakim tim obrokom koji nestane u vašem želucu, ostane jedan manje za gladna usta Dubrovčana. Svaka kap koju popijete, kap je manje za one koji su i vode željni.

Gledao sam tu gomilu licemjera u finim i udobnim odijelima, savršeno njegovanim licima i hladnim očima. Što se još mora dogoditi, koliko još ljudi mora biti ubijeno, koliko još mjesta treba biti spaljeno, tenkovskim i topovskim granatama preorano, koji je to minimum koji bi kod vas izazvao bilo kakvu ljudsku reakciju, suzu u oku ili jezu na koži, da bi kod vas primijetili bilo kakav tračak razumijevanja ili suosjećanja? Koji su to standardi po kojima vi, svjetski moćnici koji odlučujete o našim životima, donosite odluke i dajete naloge? Dokle ovaj narod mora patiti, a zemlja se razarati? Dokle? Do koje granice? Do kojeg broja? Ruke su vam krvave, gospodo svjetska. Svima vama što sada šetate Stradunom, Dubrovnikom, u koji ste došli u aranžmanu JNA, njihovim brodom, pod njihovom zastavom. Ruke su vam krvave. Prešutno odobravate ova ubijanja, razaranja, patnju ovoga naroda. Četnik je svojom rukom klao naše najbliže, ali nož je bio vaš. Krv žrtve poprskala je i vašu ruku i vaše fino odijelo, srbocrnogorski rezervist je ispalio granatu, ali je granata bila vaša. Vi ste je proizveli i dali im je u ruke. Vi. Isti ste krvnici kao i oni.

Nisam mogao odoljeti. Komentirao sam glasno. Za sebe i moje prijatelje novinare. Tim je pitao može li me citirati u svome tekstu. Naravno, Tim. Možeš. Sve možeš. Sutradan je u “The Timesu” osvanuo tekst o “chicken headsima” koji su posjetili Dubrovnik, jer je jedan od njih na svojoj kapi imao ptičije, fazanovo pero.

Okupatori sa Žarkovice, odakle su svaki dan tukli na Grad, u čast su visokih gostiju postavili veliku jugoslavensku zastavu i puštali glasno, na svoj snažni razglas koji su tu dopremili, novokomponirane narodnjake i četničke pjesme. Ovi su disonantni i neukusni tonovi tukli ubojitije i strašnije od njihove artiljerije, i građanima su teže padali.

Navečer smo slavili rođendan. Sestra Miha Mihočevića punila je nepoznatu godinu svoga života. Bilo nam je lijepo. Nakon svega.

NE DOPUSTIMO DA SE ZABORAVI !!!

#zoranfilipoviczoro #warincroatia #photojournalism #conflict #photography #domovinskirat #history #croatia #wardiary #bnwphotography #1991monography #homelandwar #diaryofdeath #dubrovnik #1991monografija #mokosica #hotelneptun #srdj #timjudah #thetimes #jna #stradun #mihomihocevic #grad #zarkovica #lapad