Govor bahatosti u hrvatskom društvu spada u recentnije pojave. Njega je na velikoj sceni uveo bivši premijer i predsjednik stranke HDZ dr. Ivo Sanader. To je govor neelegantne samouvjerenosti i samopouzdanja kao dijalekt hijerarhije odozgo prema dolje. U hijerarhijama autoritet proizlazi iz položaja unutar nje. Viši u hijerarhiji je doista nadređen, odlučuje o onim nižima; nije im dužan objašnjenja i naređuje im. Odnosno, o načinu obraćanja i saobraćanja odlučuje sam. Može se obraćati i saobraćati uglađeno, verbalno i neverbalno ne ističući svoj položaj i ovlasti, može držati balans između autoritarnosti koja proizlazi iz funkcije/položaja i uglađenog saobraćanja, a može se obraćati sirovo, s pozivom na hijerarhijsku nadređenost, odnosno na podređenost drugih u hijerarhiji, odnosno prizivati je.
Ti drugi imaju biti poslušni. One izvršne, funkcionalne hijerarhije koje imitiraju mehaničke sklopove na mjestu uređaja imaju ljude, pri čemu hijerarhijski položaj – naredbodavac ili poslušnik – nemaju veze s njihovim ličnostima i osobnostima. Viši u hijerarhiji daje naredbe bez objašnjena („bez puno objašnjenja“), suho, niži ih prima slušno. Kao tijekom operacije, kirurg naređuje i zahtijeva a asistenti, medicinske sestre izvršavaju. U vojsci to je najizraženije i najpoznatije. U sferama rada je više ili manje izraženo. No, nema zabune o tome da kao i kirurg i kapetan broda, šef nuklearne elektrane ili kontrolor leta ne govori svojim ličnim autoritetom, već autoritetom funkcije odnosno iz položaja u jednom funkcionalnom sklopu. Kaže li, međutim, Hajde mala, zatvori prozore, tu počinje bahatost. Ona je pervertiranje u ljudsko omalovažavanje funkcionalno podređenog, koji je time postaje višestruko ovisan o nadređenom u sustavu: na primjer egzistencijalno. A u pogledu integriteta svoje ličnosti bez svake sumnje.
Zbog transgresije u bahatost onog koji je u hijerarhiji viši, podređeni može trpjeti: tad je bahatost je čin zlostavljanja. U hijerarhiji, jer kad izostane prijetnja kažnjavanjem implicitna hijerarhijskog psihičkog zlostavljanja, bahatost je odmah – smiješna. Na primjer na sudu. General koji je uhvaćen u krađi, predsjednik svjetske banke koji je pokušao silovati sobaricu pretvara se u komični lik i propala bahatost je topos u komedijama.
Izuzev unutar-hijerarhijskih zavidnika, bahatost je bolest od koje pobolijevaju oni koji su hijerarhijski gore. Njezina suprotnost je understatement. Neiskazivanje značajnog položaja u hijerarhiji i privilegija koje uz to idu. Radikalni understatement je kad kralj koristi bicikl, a ne kola sa šoferom. Na prvi pogled je paradoksalno, no understatement podvlači i pojačava autoritet, dok ga bahatost umjetno održava, dezavuira ga i u krajnjoj konsekvenciji poništava. To isto vrijedi za uljudnost. Tito, koji se razbahatio želeći biti „kralj“ sa svojim posebnim otočjem i pušeći debele cigare kao „ moćni kapitalist“, zato je bio polu-smiješna figura. Jer, koliko god se bio osobno razvaganio, jezično je ostao vjeran lenjinističko-hijeharhističkoj dikciji lažne skromnosti: govorim vam kao drug, zovite me drugom. Tuđman međutim, koji je samom sebi tepao da je vrhovnik i da stanuje u Predsjedničkim dvorima, nije bio bahat. Njegov govor kao predsjednika države i HDZ-a bio je govor nadmenosti, a tek s te platforme i prijetnje.
Inauguriran sredinom nultih godina od dr. Ive Sanadera, bahatost je u hrvatskoj politici u međuvremenu normalizirana i medij političke rasprave. U prvom redu u spektakularnom koliko i komičnom nadmetanju bahatosti (i susljedno ponižavanju) između premijera Andrije Plenkovića i predsjednika države Zorana Milanovića, gdje se postavlja pitanje radi li se uopće više o klasičnom političkom sukobu u smislu političkih koncepcija. Bahaćenje se osamostalilo od političkog – što će reći reprezentativnog – i legitimira se osobno. Jedan: ja sam legitimiran jer sam izabran kao osoba. Drugi: mene je izabrao sabor. Zašto, kako i s kojim političkim programom više se ne spominje.
Bahatost je pri tome pojela i podjednako neukusnu nadmenost po naravi. Vesela strana je što bahaćenje razotkriva društvenu vulnerabilnost. Kao kod tih protagonista „u samom vrhu države“. Bez položaja oni su autoriteti na prazno, ako i to. U tom smislu žrtve su konačnosti još za života. Ne krenu li, dakako, Putinovim putem. Nevesela strana je difundiranje, prokišnjavanje bahaćenja prema dolje, ljepše rečeno nova kultura bahaćenja. Sve do najnižih grana kao što su općine ili literatura. Zadnjih godina razvila se predsjednička, potpredsjednička i tajnička književnost. Što je znak da je hijerarhizam zahvatio civilno društvo i vjenčao se s vertikalnim, u načelu državno ili paradržavnim komandiranim strukturama. Od kojih ih razlikuje što im uzori onih Sasvim gore nisu ni ponuđeni ni očekivani, nego predstavljaju tek opciju socijalnog ponašanja.
Ne bi trebalo zaboraviti da se sve skupa, odozgo do općinskih ili literarnih paupera-imitatora, odvija u subkulturi onih koji nemaju stvarnu moć, mimo i ispod onih koji imaju novaca. Pravih gazda kojima ne pada na pamet ni da se puno pokazuju a još manje da javno „odmjeravaju snagu“, difamiraju, hvalisaju ili što slično.