Naša zgrada je u mraku.

Osjećajima upravljaju idioti.

Buku su zazidali bolesnom tišinom.

Više nitko ne slavi zbog slavlja.

Datum mora imati neki značaj.

I ako može vikend jer u tjednu,

glava pretvorena u puding,

zaključava svaku mogućnost spontanosti.

Smijeh je odrvenio, bešumno se pojavljuje

u tragovima koje je nemoguće pratiti.

Čuješ?

Posjetila sam vaš raščupani grob.

U njemu ima više života nego u svima nama.

Zamotani u celofan, čekamo

kome ćemo se ulizivati.

Ponavljamo iste rečenice

misleći kako smo najoriginalniji.

U krugovima i šire.

Teško podnosimo vlastito društvo.

Autentični rijetko proviruju

ali još uvijek vrijedi kopati.

Prijatelju mog djetinjstva,

znaš li koliko uspješnih

paradira u komičnim čizmama.

Tražeći kaskadere poput tebe.

Strah od poraza paralizira disanje.

Čuješ?