XXII. Dani hrvatske knjige i riječi – Dani Balinta Vujkova, Subotica 27. i 28. listopada 2023.

Kraj listopada u Subotici je zaista bujno listopadan. U njegovim parkovima i alejama poput njegovih bezbrojnih secesijskih ukrasa koji se osipaju poput listova sa zgrada u svim nijansama europske secesije i art nouveae. Unatoč razrovanim ulicama i jamama na nogostupima i makadamom još iz doba Austro-Ugarske Monarhije, lako se kretati ulicama ovoga savršeno urbaniziranog grada i uživati u svim nijansama secesijske gradnje. Subotička sinagoga sjaji u novoj primjerenoj obnovi i prekrasnim cvjetnim vitrajima. U ovom, jednom od najseceskijih gradova koje sam posjetila, trebalo bi organizirati i znanstveno-stručni skup povjesničara umjetnosti o najrazličitijim ukrasima na zgradama od geometrijskih, antičkih, cvjetnih do mitoloških.

U tom ozračju održan je znanstveno-stručni skup Dani hrvatske knjige i riječi posvećen hrvatskom jeziku i djelu Antuna Gustava Matoša. Jezični parapatetični razgovori započeli su već putovanjem iz Zagreba s mojom dragom kolegicom Sanjom Vulić, vrsnom jezikoslovkom i dijalektologinjom. Drago mi je što su neka njezina istraživanja blaga hrvatskog jezika izvan domovine nadahnuta i djelima Balinta Vujkova (u Hrvatskoj gotovo nepoznata) kojemu su i posvećeni Dani hrvatske knjige u Subotici koje organiziraju vojvođanski Hrvati i vrijedna kolegica Katarina Čeliković. Čestitam dragoj Sanji Vulić na nagradi za životno djelo koje je primila ove godine u Subotici i sretna sam da sam ju razveselila svojim izlaganjem u kojem povezujem Zakon o hrvatskom jeziku i jezik kao nedovršeno umjetničko djelo tako da je pri povratku bilo još zanimljivije. Riječi i jezik, kako sam poučavala svoje učenike, mogu biti ozbiljni i vrlo duhoviti u istraživanju svoga postanka i odgonetavanju svojih značenja.

Ovogodišnji međunarodni znanstveno-stručni skup Dani hrvatske riječi i Dani Balinta Vujkova posvećen je djelu A. G. Matoša i hrvatskom jeziku. O Matoševoj identitetskoj nedovršenoj autobiografiji izlagao je književnik Mirko Ćurić, o Matoševu rodoljublju i kritičkim stavovima o hrvatskom habitusu Krešimir Tabak iz Tomislavgrada, a o Matoševim zapisima o glazbi i glazbenoj viziji Utjehe kose Martina Mičija Palić i Tamara Jurkić Sviben s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Plenarnim izlaganjem Čemu služi kazalište ili kako sačuvati identitet i jezik kroz lijepo/dobro/sveto predstavila se Sanja Nikčević, teatrologinja iz Zagreba. Vrsna jezikoslovka i dijalektologinja, ovogodišnja laureatkinja, Sanja Vulić u svom se plenarnom izlaganju posvetila promicanju intelektualne ostavštine Balinta Vujkova, skupljača jezičnoga blaga, pripovijedaka, bajki i basni hrvatskih manjina izvan domovine. Edicija o Balintu Vujkovu svake je godine bogatija za jednu knjigu koju sastavlja Zlatko Romić i uređuje Katarina Čeliković počevši od 2017 do 2023. Pri tome je naglasila kako je vrijednost Balintova skupljenog blaga upravo u tome što je sačuvao mnoge govore i riječi koje se danas više ne koriste jer su njegovi kazivači rođeni prije stotinjak godina i što je istraživao različite hrvatske govore. Najviše vremena proveo je među bunjevačkim Hrvatima u Bačkoj s obiju strana državne granice, ali zapisivao je i narodnu prozu gradišćanskih Hrvata svih triju narječja (čakavca iz triju država, štokavaca iz dviju, kajkavaca iz jedne), zatim bošnjačkih Hrvata iz okolice Pečuha, podravskih i šokačkih Hrvata iz Mađarske, šokačkih Hrvata iz Vojvodine i Rumunjske, Hrvata novoštokavaca i i kajkavaca iz Banata, Hrvata iz istočnog Srijema, rackih Hrvata iz mađarskog dijela Bačke, Hrvata oko Budimpešte, karaševskih Hrvata iz Rumunjske i janjevačkih Hrvata s Kosova.

Vraćajući se lijepom cestom uz bačke ravnice i oranice kroz sela sa starim katoličkim crkvama barokno-klasicističkoga stila i pokojom novom pravoslavnom bogomoljom, nasmijala sam se prisjetivši se svoga izlaganja. Koliko je jezik kao nedovršeno umjetničko djelo i struktura otvorena za novotvorbe i nova stilska rješenja te umjereno posuđivanje iz drugih jezika i Zakon o hrvatskom jeziku koji se upravo priprema u Hrvatskoj moguć kao sredstvo koje će uvesti reda u jezično bezakonje koje vlada ovdje pa i u Zagrebu također. Većina bunjevačkih sela u okolici Subotice nije promijenila naziv izuzev sela Aleksa Šantić i Svetozar Miletić. Ostala nas na svojim ulazima dočekuju s četverojezičnim natpisima, primjerice Lemeš, dvaput jednako na hrvatskom i bunjevačkom kao novim priznatim jezikom u Republici Srbiji, mađarskom i srpskom na ćirilici. To raskošno p(r)oigravanje s manjinskim jezicima u nekom je tužnom kontrastu s utihom ravnice i polja na kojima se mogu u daljinama nazrijeti salaši kao sjećanje na živote jedne obitelji koja je nekad mogla živjeti samostalno od svoga rada i svojih dobara. Zanimljivo je da sam u Subotici saznala kako se nekad razlikovao i govor bunjevačkih salašara od gradskog govora subotičkih Bunjevaca.

Nakon što sam u svome izlaganju prikazala fotografije natpisa tvrtki, prodavaonica i kafića u jednoj od središnjih ulica glavnoga grada Hrvatske koji su listom na engleskom jeziku s dodatkom talijanskog, češkog, francuskog i španjolskog bez hrvatskih inačica i uz promicanje baštine koja nije hrvatska (češko pivo, valhala bar, Ferdinand knedle) završila sam sa samo jednim naslovom Kraj koji ne bi poželio nijedan jezik uz fotografiju jedne jedine tvrtke čije ime je na hrvatskom jeziku. Riječ je o Pogrebnom poduzeću u Radićevoj ulici u središtu glavnog grada Republike Hrvatske.