O romanu Roberta Perišića ”Brod za Issu”,(Sandorf, Zagreb 2023.), koji je ove godine osvojio Književnu nagradu Predrag Matvejević piše Nataša Govedić, koja se sa svojim knjigama i sama natjecala na za istu.

Jedna od najslavnijih knjiga japanskog klasika Natsume Sosekija nosi naziv “Moje cijenjeno ime je mačka” (Wagahai wa Neko de Aru). U pitanju je formulacija koja se u Japanu koristi za najviše odličnike nekog društva, tako da je već i samim naslovom zazet stav kako je biti mačka sama po sebi vrsta viteštva, plemstva, visoke aristokracije, pogotovo usporedimo li je s ljudima kao vrstom sistavaca kojoj toliko nedostaje i slobode i dostojanstva.

Iz vrlo slične pozicije pripovijeda i Robert Perišić u romanu Brod za Issu: njegovi protagonisti su mačka Miu i magarac Mikro kao učitelji i prijatelji dječaka Kalije. I ne samo to: mačka i magarac su Kalijin transvrsni, ali definitivno najbliži rod. Dječak od ovo dvoje životinja uči sve što je etički, baš kao i pragmatično egzistencijalno važno znati: misliti svojom glavom, sačuvati živu glavu, ponosno hodati, nekome vjerovati, biti strpljiv, biti privržen.

Magarac ga prvenstveno uči izdržati.

Mačka ga uči nečem još rjeđem: majstorstvu nepokornosti.

I zbilja možemo povjerovati da su ovo dvoje životinjskih učitelja i dalje politička avangarda, važnija od svega povijesnog što će se s antičkom kolonizacijom dogoditi i u dugoj povijesti otoka VIsa i u tekstu Perišićeva romana.

Jer gradovi nastaju i nestaju.

Ali otoci i životinje imaju nešto zajedničko: imuni su tiraniju povijesti, kao i na ljudske hijerarhije. Ista stvar je i s naratorom, Vjetropirom, zračnim duhom, čija nesmirivost i neobuzdanost također svjedoče do koje je mjere nužno izaći iz ljudske perspektive robovanja kako klasnoj, tako I svakoj drugoj sili i prisili.

Kao da je cijeli tekst Perišićeva romana ujedno i nastavak Matvejevićeva razmišljanja o “neobuzdanosti” i ničijosti Mediteraana. Citiram iz Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića (1987: 19-20), koji opisuje Mediteran kao prostor koji se čitavo vrijeme opire granicama:

Ne znamo sigurno ni dokle se prostire: koliki dio zemlje uz more zauzima, kako

sve ulazi u kopno i gdje stvarno prestaje. Mediteran nije samo zemljopis. Granice

mu nisu ucrtane ni u prostoru ni u vremenu. Mediteranski krug kredom neprestano

opisuje i briše, valovi i vjetrovi, pothvati i nadahnuća šire ga ili sužavaju po svojim

mjerama.

I za Perišića i za Matvejevića, Mediteran je dijalektika izmicanja ne samo osvajačima, nego i ograničenjima takozvanog robovlasničkog, dakako i kapitalističkog realizma: to je prostor radikalne imaginacije, utopija i distopija, unutarnjih eksperimenata s formatima postojanja.

Kako veli Jure Kaštelan u svojoj mediteranskoj pjesmi “Pejzaž u sobi”, u kojoj se također pojavljuje mačka:

Svoje sam nebo sakrio u sebi.

Svoju sam radost stisnuo u šaci.

U sobi

rastu

čempresi.

Mačka na žutom izvoru

pije mjesečinu.

Pod znakom te iste Mjesečeve ili lutalačke ili ničije mačke je i poezija Tonka Maroevića, kao i kompletan prozni svijet Slobodana Novaka u romanu Izvanbrodski dnevnik. Mediteran je svjetlo koje nikoga ne štedi i nikome ne podilazi, ali i koje gradi sve naše odnose. Riječima Roberta Perišića (str. 190), točnije Vjetropira:

Mene je zanimalo prijateljstvo između vrsta. Vidio sam po sebi

da je to prijateljstvo moguće. Ono što ljudi zovu osjećajem, to

je mutna stvar koja postoji. Dok su Kalija, Miu i Mikro bili u

štalici, razmatrao sam da je sve počelo od topline, od svjetla bez

koje bez kojeg ne bi bilo topline. (…) Vidio sam, sve se nadograđivalo

jedno na drugo i sav je život bio mutacija svjetla.

Vjerojatno nikada u hrvatskoj književnosti nismo imali roman za odrasle koji se toliko približava animalnoj fantastici, a opet ostaje kompleksna metahistorijska kritika stvarne kolonizacije dalmatinskih otoka. Već je i taj autorski preplet dječjih i životinjskih glasova u kontekstu ideologijske kontrole prostora kao gomilanja imovine i s njiome povezane zarade vrlo konkretna Perišićeva kritika metodologije kapitala.

Mnogo je načina na koji dječak, mačka i magarac nisu ničija roba.

I njihovo potomstvo nije sadržano u zemljištvu i zaradi, nego u prisnosti koju polako grade i vremenom uspijevaju podijeliti i s drugima (životinjama i ljudima). Pokazuje se da čovjek upravo životinji duguje svoj duhovni i emocionalni, a ne samo prehrambeni život. I u tome je za mene majstorstvo ovo romana: mi ljudi definitivno nismo na vrhu Velikog Etičkog Lanca Živih Bića. Mi smo jedna od njegovih krhkijih karika. I zato je toliko važno da nas o prijateljstvu poduče stvorenja na koja smo milenijima gledali kao na “žive alatke” ili hranu, a ne prijatelje.

“Brod za Issu” utoliko je i svojevrsna Noina arka, bolje rečeno Perišićeva arka, u koju su primljeni svi čitatelji onog milenija koji još uvijek – doslovce kad god to požele – mogu početi ispočetka, od mudrosti zmije i sočnosti jabuke, od snalažljivosti mačke i gostoljubivosti magarca, a ne od pripovijesti o izgonu iz raja.

Nije to, dakle, samo “stara” priča o početku civilizacije, nego i program nove transvrsne inteligencije, su-svijesti, u kojoj nema govora o grijehu, sramu i biblijskim strahovladama kao posljedicama onostranog gnjeva.

Kalija ionako “čita” predenje, a ne ljudske zakone.

I baš zahvaljujući tome, ostaje neponišteno ljudsko biće, cjelovita osoba.

Nije li to najbolji dar koji želimo pokloniti Zemljanima kao otočanima raznih kontinenata?