Svi ti Hati, na čijim su livadama pasle krave i koji su za vrijeme ljetne košnje u potoku hladili noge, tvrdili su da im je Jugoslavija uzela livade bez plaćanja. Jednoga dana došli su vojni kamioni s vojskom, iz zemlje su iznikle barake, na livade je postavljena ograda. Pisali su Hati u Beograd da nemaju sijena za svoju stoku i otpisao im je neki major, pozdravio sa Smrt fašizmu, sloboda narodu. Od tada im je vojska plaćala zakup, platili su im za propalu krmu, ali livade su zauvijek postale društveno vlasništvo. Kad je vojska otišla, u barakama je bila škola, omladinski kamp, plesalo se kolo, kasnije su livade postale sajmište. Srijedom su mukale krave i cvilili praščići, kuhala se kotlovina, a u gradu se osjećala sajmena živost. Ponekad bi došao cirkus u grad, utaborio bi se na sajmištu, nedjeljom bi se Zagorskom ulicom orilo Green Green Grass of Home. Pravi cirkus s klaunom i tigrom koji uporno korača kavezom, a žute mu oči opasno sjaje / Tyger Tyger, burning bright /, tigrom kojeg je želio pomilovati dječak.

Poslije je nestalo Kosovčevog mlina, nestalo je i potoka Koroščaka, došle su ulice Miroslava Krleže i Tina Ujevića, dječji vrtić, park s crnogoricom, propisi o denacionalizaciji i zaborav. Hati su u međuvremenu umrli.

– Staro sajmište, a gdje je to bilo?

– Je li postojalo, jesu li se ondje prodavale krave i svinje?

.